>danko grlić – marginalije o problemu nacije

Posted on February 22, 2011

0


>


marginalije o problemu nacije

danko grlić
Marginalije o problemu nacije je članak autora Danka Grlića koji je objavljen maja/avgusta 1971. godine u filozofskom dvomjesečniku PRAXIS, a govori o stanju u tadašnjem društvu i državi, poltronima, karijeristima, opasnosti nacionalizma…
Članak prenosimo u cjelosti.
PRAXIS
/ FILOZOFSKI DVOMJESEČNIK /
DANKO GRLIĆ – Marginalije o problemu nacije
Hrvatsko filozofsko društvo – Zagreb
maj – avgust, 1971.
Kako pristupiti problemu nacije? Općenito, izvan svega onog što se upravo danas zbiva, iz aspekta vječne filozofije, čisto pojmovno, apstraktno ili pak konkretno, što bi trebalo da znači isključivo iz onog postojećeg, dakle pragmatički, „real-politički“? Čini mi se, to želim odmah u početku naglasiti, da je ova metodološka dilema lažna i da je nametnuta iz jednog koncepta koji iz sasvim ovozemaljskih razloga želi etablirati ovaj dualizam svijesti i zbilje, teorije i prakse, kako bi te dvije sfere ostale jedna spram druge potpuno nezavisne, petrificirane, a samim tim i mrtve, nedjelotvorne. Apstraktno u svojoj izoliranosti, apsolutnoj intaktnosti od konkretno-povijesnog i živi svoj prividni život upravo onda kad zbilji u njenoj pragmatici ne treba apstraktnih revolucionarnih teoretskih koncepata, pa je stoga tako prirodna koegzistencija „mrtve teorije“ i ustaljene statičke prakse. To je ono stanje svijesti u kojoj svijest sebi počinje uobražavati „da može stvarno nešto predstavljati, a da ne predstavlja ništa stvarno“, da se „emancipira od svijeta i da prijeđe na stvaranje ‘čiste’ teorije, filozofije, morala itd.“ (K. Marx, Fr. Engels, Njemačka ideologija, Rani radovi str. 298).
No isto je tako jasno da se pri analizi jednog stanja i jednog pokreta ne može ostati samo pri razlučivanju i vrednovanju onoga što opstoji. Za neke, međutim, još uvijek zvuči apsurdno da se ono konkretno može sagledati i spoznati samo njegovim transcendiranjem, da se ograničenost ograničenog može uvidjeti samo prekoračivanjem granice, da se zbiljsko može vrednovati samo napuštanjem njegove „konkretne“, svakodnevne, banalne, pojavnosti i apstrahiranjem i lučenjem svega nebitnog. Tek tada i možemo postaviti pitanje o strujanjima i tendencijama u samoj zbilji, pitanje kamo idemo, zašto idemo tamo kamo idemo, i u ime čega jedan pokret postaje pokretom. Stoga već pomalo zaboravljena pogrdna lozinka o „apstraktnim humanistima“ nije samo značila promašaj (jer se jasno pokazalo da upravo ta apstrakcija omogućuje vrlo konkretne i oštre kritičke analize), već je od samog početka predstavljala takav kompliment (mogućnost mišljenja na višem, apstraktnom nivou koji je još uz to i prožet humanističkim sadržajem), što ga vjerovatno i mnogi od onih kojima je upućena nisu ni zaslužili. Karakteristično je, međutim, da se vrlo brzo uvidjelo kako filozofska, sociološka i uopće teoretska apstrakcija navodi na određene dublje, dosljednije i jasnije poglede u odnosu na realnost, na zbilju, nego ona koja se drži samo uz tzv. društveno-političku stvarnost i promatra je iz aspekta i okvira same te stvarnosti, pa su ti (barem po imenu) benigni „apstraktni humanisti“ bili, često i vrlo oštro, upućivani od real-političara da se vrate u čistu teoriju, u stručnu filozofiju. Na tzv. strukturno-filozofskom nivou javlja se također svojevrstan paradoks: arogantni poltroni, ljudi koji su do ušiju uronjeni u raznovrsne naredbodavne kombinacije i spletke, ljudi s izrazito bolesnim političkim ambicijama, zajedno s debelo plaćenim recenzentima i piskaralima, upućuju filozofiju da ne prekoračuje granice stručne, čiste, suptilne filozofije, da se bavi dakle isključivo tzv. apstrakcijom. Filozofija se, dakako, već, per definitionem bavi apstraktnim problemima, ali ne i krivom, pervertiranom, od svega zbiljskog očišćenom apstrakcijom, koja nema nikakvih korelata u praksi, koja za sebe misli da je izvan prostora i vremena i lebdeći tako u svojem pričinu inteligibilnog i umnog omogućuje, pa čak i opravdava realno bezumlje.
Ukoliko, dakle, govorimo o istinski filozofskoj apstrakciji, tada to nikako ne može biti ona neutralna, neodgovorna apstrakcija, zabavni ping-pong s terminima i pojmovima, koji neki tako željno očekuju od filozofije, to ne može biti apstrakcija bez konzekvencija spram realiteta, ona oprezna, u stvari lažna apstrakcija koja nikog ni na što ne obavezuje, koja je bijeg od svih protivrječnosti zbilje i koja je često zastupana upravo stoga da bi se u konkretnoj zbilji i međuljudskim odnosima prikrilo, a zatim i njegovalo kramarsko licitiranje s položajima i unosnim sinekurama, svakodnevne laži, karijerizam i besprincipijelnost. Jer se, napokon, upravo na osnovu takvih apstrakcija može navodno biti dobar, čak i veliki stručni filozof, ugledan teoretičar, a istovremeno konfidentski i do ogavnosti neljudski podvaljivati, spletkariti, uvlačiti se poltronski među moćne primitivce, pogromaški progoniti svaki pokušaj samostalnog mišljenja.[i] Ova pseudofilozofska dvoličnost što je tako često, i s pobožnom vjernošću „čistoj“ filozofiji propovijedaju razni nacionalistički fićfirići – jasno je došla do izražaja u traženju za „obnovom eminentno filozofske problematike“ i izlazom iz „isforsirane politizacije“ uz istovremeni  pompozno izraženi zahtjev – koji ne znači drugo do konkretnu ali „neisforsiranu“ političku denuncijaciju – za definitivnom likvidacijom „izrazito anacionalne filozofije“.[ii]
Valja se, međutim, što prije riješiti malih nametnika, sajamskih muha, kako ih je nazvao Nietzsche. Polemizirajući s njima, izlažemo se opasnosti da se koncentriramo na nekog koji doista ne posjeduje  filozofski relevantnu poziciju pa mu stoga i ne može nitko biti ni o-pozicija. Uostalom, smisao jednom pokretu, humani sadržaj i širinu njegova teorijskog obzorja ne mogu mu podariti nikakvi, a pogotovu ne sitni protivnici, mali glodavci. Ukoliko sam o sebi ne nosi htijenje koje je ukorijenjeno u čistoći i veličini vlastitog uvjerenja, vlastite misli i povijesne upravljenosti, onda mogu biti sve prepreke, negacije, teškoće često samo dobrodošao alibi za prikrivanje vlastitog duhovnog vakuuma, nesposobnosti, besperspektivnosti. To ne znači da gotovo svaki istinski napor neće naići na prepreke: ali on razlog svog konstituiranja, opstanka i ponesenosti neće tražiti u nekom drugom već u sebi, svojim načelima, vlastitosti svojeg puta i svojoj egzistencijalnoj  usmjerenosti u novo, buduće.
Potrebno je, dakle, uzeti u zaštitu prije svega onu filozofiju, koja nešto tvrdi i koja sebe ne nalazi u polemičkoj konfrotaciji  spram beznačajne pragmatike pseudofilozofije. Filozofija, čak i onda kad luta i griješi, ima svoje dostojanstvo u tome što nije mišljenje u koru i „uspostavljanje neophodnog zajedništva“. Pitao me nedavno javno slavni korifej staljinizma Jovčuk, kako uopće mogu biti filozof, kad iza mene ne stoji ni moje političko rukovodstvo, ni moja zemlja, ni partija, ni narod, pa čak ni svi filozofski radnici. Odgovorio sam mu da iza mene ne stoje samo oni koje je nabrojao nego čak ni moji najbolji prijatelji iz redakcije „Praxis“, da nikoga nema „iza mene“, da je „iza“ moje filozofije stojim jedino ja sam i nitko drugi. U tu glavu nikako to, dakako, nije moglo da uđe, i on se počeo naglas smijati i trijumfalno ponavljati moje „priznanje“. Ne bi li se s njime zapravo zajedno morali smijati i naši novopečeni zastupnici filozofskog monolitizma i „uspostavljanja neophodnog zajedništva“?
Ali zbog čega je to zajedništvo sada tako neophodno, zbog čega treba prijeći preko svih razlika i u ime čega ujediniti sve snage, a onoga koji se tome suprotstavlja, nemilosrdno onemogućiti, odstraniti, pokopati. Koji je novi lajtmotiv poziva na takvu unisonost, kad su se stari već pomalo izlizali i postali gotovo smiješnima (u ime jedinstvenih principa marksizma-lenjinizma, u ime socijalističkog realizma, u ime svim marksističkim filozofima zajedničke teorije odraza itd. itd.). Šta sada postaje tabuom u koji se ne smije dirnuti, vrhovnim zakonom, zajedničkom kapom pod kojom moramo svi stajati (u stavu mirno), ako ne želimo biti definitivno žigosani kao izdajice?
To je, kako nam je svima poznato, ono nacionalno.
ostatak možete pročitati OVDE
Posted in: kolumne