>Ernest Bučinski: Dani propalih armija

Posted on February 21, 2011

0


>


Armija nezaposlenih i nezadovoljnih postoji! Pitanje je koja armija danas treba da ima prednost? Ko je prioritet? Da li ona vojska koja više ne postoji i koje se samo po lošem sjećati možemo, jer ništa osim smrti tada ne vidjesmo, ili ova koja prepuna života stoji i čeka da se desi neko čudo kako bi napokon počela živjeti.

Poslije recesije stiže depresija! Dakle, nakon kafetina prelazimo na apaurine. Glavonje nas tješe – Država je u recesiji, biće bolje kad se ustabile ekonomske prilike u regionu.Važno je da mi imamo svoju republiku! 

Ma, kakvu republiku čovječe i o kojoj to oni državi trabunjaju, misli se većina normalnih ljudi. Jebala vas vaša republika! Imamo pedest posto nezaposlenih, a na neki malo bolji posao ne možeš aplicirati ako ti neko ne aplicira hepekom preko dobro ušemljenih stranačkih krugova i ti isti nam pričaju o nekoj republici. Naravno da postoji republika – «republika nezavisnih socijaldemokrata» i njihovih pajdaša. Samo još oni imaju interesa da slave tu svoju republiku.

Prije par dana bi dan vojske RS, ili tako nešto (na isti datum i u Srbiji slave dan armije pa su se možda zbog specijalnih paralelnih veza dogovorili da ga proslave zajedno svako na svom groblju). To sada nije ni bitno kada te vojske RS više i nema (ne znam zašto budalaši uopšte proslavljaju taj dan?). Ono što je važno u svemu tome da smo  imali prenos sa svih rodoljubivih televizija ljubljenog entiteta kako republički predsjednik presamićeno stavlja vijenac ispod spomen ploče poginulih boraca RS na gradskom groblju u Boriku. Presamitio se on sa još par njegovih stranačkih drugara, a bio je tu i gospodin Kvisko iz ministarstva za pitanja boraca (što će «kao» reći da ove neko nešto pita?). Nekima umalo što suza nije kanula koliko ih je ganuo taj veličanstveni patriotski trenutak u kojem dobiše priliku da dokažu svoju ljubav prema republici i njenim sinovima. Uh, ala poštuju svoju republiku, svaka im čast!

Zadesio se tu i neki čičica koji izjavi u mikrofon nekog neznanog novinara kako ne bi bilo Srba da ovi borci ne izgiboše. A izgiboše na pravdi boga ne znajući ni za koga, ni za šta su život dali. Čuj, ne bi bilo Srba!? Ma, bilo bi Srba i to upravo 21 hiljadu više, jer ih toliko u tom blesavom ratu i izginu. Ne znam da li se još iko sjeća kakva je kuknjava dolazila sa tog groblja dok smo sahranjivali svoje najbliže. Ni dan danas niko od nas ne zna zašto mu je otac, stric, brat ili ujak poginuo. Važno je da se onaj picopjevac presamitio i da se slika ispred spomen ploče. Šta će čovjek, bolju reklamu nije mogao ni da zamisli.

A samo prije par sedmica, taj isti predsjednik je zaprijetio da invalidi, koji izgubiše dijelove tijela za tu njegovu republiku, NEĆE DOBITI NIŠTA ako se budu bunili. Podršku ovom velikom rodoljubu je dao i predsjednik boračke organizacije, neki nikogović, koji na junaka liči još samo zato što imade brčine od pola inča. Isti je Sinđelić, ali samo po izgledu, jer u duši je jedna obična curica. I kaže brko, junačina, kako su oni pobunjenici što ovih dana štrajkovaše glađu u parku Mladena Stojanovića, obični izrodi, pa čak i profiteri jer su se jedno vrijeme okoristili za dvije invalidnine.

I eto ti ko vodi organizaciju te slavne vojske, brko koji nema poštovanja ni prema kome. Važno je da je on uz guzicu svome Miloradu, kao što svaki junak i treba da bude, te da je debeo i rumen ko ruža s amblema najomiljenije mu partije. Ma sram i tebe bilo brkane – neopjevani krkane! Ne znam kako je zavrijedio titulu predsjednika te organizacije, mora da je bio vičan u tjeranju ‘Rvata i balija iz ove njihove republike.

I tako dok «vožd» Mile sa svojim brkatim Sinđelićima slavi dane vojevanja i pobjeda, na drugoj strani stoji armija nezaposlenih svršenih srednjoškolaca i fakultetski obrazovanog kadra, mladih ljudi koji nemaju ništa, a htjeli bi ono što im pripada. Na jednoj obali smutne rijeke zvane RS imamo kurčevite ljubitelje republike, kojima ama baš ništa ne fali, a na drugoj strane gubitnike koji nemaju ama baš ništa. Ne znam čija su djeca ti iz te najmnogoljudnije armije, znam samo da nisu od ovih guzonja koji obnašaju vlast i vole svoju republiku najviše na svijetu.

Uglavnom, ta armija nezaposlenih i nezadovoljnih postoji! Pitanje je koja armija danas treba da ima prednost? Ko je prioritet? Da li ona vojska koja više ne postoji i koje se samo po lošem sjećati možemo, jer ništa osim smrti tada ne vidjesmo, ili ova koja prepuna života stoji i čeka da se desi neko čudo kako bi napokon počela živjeti. Te dvije armije su otprilike u istom starosnom dobu. Prvima je uskraćeno pravo na život jer su poslani u prve borbene redove kao topovsko meso, ali oni iz armije nezaposlenih još uvijek imaju šansu da počnu udisati život, da izađu iz letargije i da se izbore za bolji život.

Imaju šanse, ali šanse su im male dok budu vjerovali svakoj budali koja kaže da mu je stalo do otadžbine i republike, a ustvari im je stalo samo do vlasti i privilegija. Što manje budemo slavili dane propalih armija imaćemo više šanse da uđemo u ljepšu budućnost. Ako nas je recesija nagrizla, pa zar moramo dozvoliti da nas depresivna politika uvali u još veće dno.

Nikada mi neće biti jasno zbog čega naš čovjek voli da proslavlja izgubljene ratove – zar ne bi bilo pametnije da počnemo proslavljati ono bez čega budućnost nije moguća, a to je MIR!


sa  6yka sajta prenio Radovića sokak

pogledaj najnovije vijesti OVDE

Posted in: kolumne