>Predrag Lucić :Hidžab i šeksualni klimaksni nadražaji

Posted on February 20, 2011

0


>

Photo: dalje.com

Ako nekoj budali na ono što budala smatra pameću padne da pred Hrvatski sabor iznese prijedlog zakona koji bi zabranjivao nošenje hidžaba i nikaba na javnim mjestima, vrlo bi se lako moglo dogoditi da hrvatski parlamentarci, povedeni primjerom svojih francuskih, belgijskih i španjolskih kolega, izglasaju zabranu. Tim prije što saborsku većinu u sadašnjem sazivu čine stranački i svjetonazorski sudruzi don Ante Bakovića koji je o muslimanima ispisao gadosti na kakvima mu s onoga svijeta zavidi i Oriana Fallaci

Photo: Dragan Kujundžić

Ponedjeljak, 14.2.2011.
Jezerinac na predziđu imutka

Uzgovorio se msgr. Juraj Jezerinac prošloga tjedna u Karlovcu o “odvratnom i ponižavajućem” načinu na koji Europska Unija pristupa Republici Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Dešifrirao je ordinarij vojni i prelat natopaktovski da euronionisti iz Bruxellesa imaju za cilj “poniziti ovu zemlju i njezinu povijest, ubilježiti u glavu svakog njezina građanina osjećaj krivnje i potrebu ispaštanja za neku povijest koju oni čitaju onako kako hoće, a ne kakva ona uistinu jest”, te im spočitnuo licemjerje i dvostruke kriterije – naravno, uvijek na štetu Hrvatske.
Potom je biskup Jezerinac, u svojstvu i trojstvu pastira, Hrvata i građanina, postavio i nekoliko retoričko-ortopedskih pitanja, vezanih uz uspravan hod i plaženje na koljenima. Nisam baš najbolje razumio zašto se visoki dužnosnik firme koja propovijeda skrušenost, poniznost, pognutost i klečanje pred autoritetima sada najednom brine za kralješnice i koljena, a nisu mi – priznajem – bili najjasniji ni motivi iz kojih se msgr. Jezerinac usklično pitao: “Hoće li ovakva politika Europske Unije na jedan uvijeni način prisiliti ovu zemlju da svoj imutak rasproda u bescjenje, a stanovništvo ostane bez posla i izvora egzistencije?”
Poznata je osjetljivost crkvenih velikodostojnika na pitanja imutka i svakoj je krštenoj duši jasno da su hrvatski biskupi upravo zbog svoje imovinske tankoćutnosti nedavno predložili da se u portfelj Crkve upiše vlasništvo nad dionicama u državnim firmama. Isto tako je i kršćanima i inovjercima i agnosticima i ateistima dobro znano da vojni ordinarij stoluje u luksuznom zdanju na Ksaveru i da je ta zgradurina podignuta kako bi svjedočila o crkvenoj skrbi za zaposleno i nezaposleno pučanstvo, te kako bi svojim mramorom i mahagonijem zaštitila izvore egzistencije stanovništva u Republici Hrvatskoj. Stoga nas Jezerinčeva karlovačka propovijed stavlja pred dvojbu: strahuje li Crkva da će se ponižavajućim ulaskom u Europsku Uniju smanjiti i vrijednost njezina imutka ili se boji da će se zbog porasta nezaposlenosti i ugrožene egzistencije pučanstva smanjiti i ona proračunska suma kojom građani ove zemlje, kao taoci ugovora što ih je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom, bivaju primorani financirati družinu s Ksavera, Kaptola i iz ostalih spomenika kršćanske skromnosti?
Zanimljiva je nadalje i Jezerinčeva usporedba odvratnog i ponižavajućeg odnosa Europske Unije prema Hrvatskoj s tretmanom kardinala Alojzija Stepinca od strane komunističkih vlasti. Misli li vojni ordinarij da je blaženik iz Krašića bio simbol ponosnog ulaska Endehazije u osovinske integracije sredinom prošloga stoljeća i sugerira li nam on to da je tadašnja Hrvatska svojim tadašnjim saveznicima pristupila uspravna hoda i bez plaženja na koljenima? Ako nam je u ovom trenutku, kao što to tvrdi msgr. Jezerinac, potrebna Stepinčeva “hrabrost, odlučnost, razboritost i zagovor bez kojega nema smjelosti”, e tada, dragi vjernici i nevjernici, možete slobodno krenuti u nabavku svih dostupnih ortopedskih pomagala. I debelih štitnika za koljena.

Utorak, 15.2.2011.
Hosni Mubarak, hrvatska uzdanica

Baš jučer, kad je na osmoj stranici Novog lista objavljen tekst Denisa Romca u kojemu se kaže da je, unatoč tome što je s kairskog Tahrira “stigao zahtjev za demokracijom, slobodom i socijalnom pravdom – za sve, bez ikakve razlike – ali bez naglašenog vjerskog osjećaja, bez Alaha i džihada”, zapadna propagandna mašinerija egipatske borce za slobodu pretvorila u “radikalne islamiste, fanatike i prikrivene bombaše samoubojice”, na hrvatskim je trafikama osvanuo novi broj nacionalnog političkog magazina Objektiv s neoegiptološkom raščlambom Ozrena Podnara pod naslovom “Što donosi sloboda?”.

PHOTO/EPA:AMEL PAIN

Za razliku od Romca, Podnar tvrdi kako “veliki dio svjetske javnosti na egipatsku revoluciju prostodušno gleda kao na pravednu borbu potlačenog naroda protiv bezdušnog moćnika, nakon čijeg će svrgavanja u zemlji zavladati sloboda, socijalna pravda i gospodarski boljitak”. I potom ispisuje svoja “neprostodušna” razmišljanja za koja bi pobrao aplauze u svakoj salonskoj diskusiji gdje bi trust imperijalnih mozgova umovao o potrebi da se ti nekakvi Egipćani zaštite od pogubnih posljedica svoje slobodne volje.
Komentator Objektiva tvrdi kako “nema dvojbe” da je Mubarak “u većem dijelu svoje vladavine gazio mnoge slobode i držao podanike u bijedi” i onda se u istoj rečenici zabrinuto pita – “no što ako je svaki drugi scenarij (od diktatorova odlaska s vlasti – op. P. L.) lošiji po egipatski narod i po svjetski mir?”
Kako, dakle, taj egipatski narod može pokazati da mu je stalo do vlastite dobrobiti i do svjetskoga mira? Tako što će i dalje trpjeti da mu Mubarak “gazi mnoge slobode” i da ga “drži u bijedi”? I je li onda jedini bolji scenarij – kako za svjetski mir, tako i za egipatski narod – da se pobunjenim Egipćanima nagazi još poneka sloboda i da ih se gurne u još veću bijedu? I ima li pouzdanije osobe za provedbu tog mirotvornog scenarija od diktatora pobjeglog u plandovalište Šarm-el-Šeik, a koji je – prema Podnaru – puno bolji vladar nego što su ga Egipćani zaslužili?
Osudimo ih, dakle, na “gažene slobode” i na “držanje u bijedi”, jer se hrvatski egiptolog u panici pita: “Pod predpostavkom da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje svojim obrazovanjem, moralom i osviještenošću, koga će na vlast dovesti Egipćani, ako ih se četiri petine zalaže za kamenovanje preljubnika, a pet šestina za ubijanje svakoga tko se odrekne islama?”
Za Podnara su Mubarak i vojni vrh – pazite sad ovo – “prirodna brana ekstremistima”, pa će, ako te prirodne brane padnu, vlast možda “preoteti zločinačke organizacije Egipatski islamski džihad i Islamska skupina”, “navodno nenasilno Muslimansko bratstvo” će se vjerojatno “pokazati u pravom svjetlu, kao vuk u janjećoj koži”, a Egipat će postati “ključni dio slagalice združenog agresivnog islama usmjerenog na pokoravanje kršćanskog Zapada”.
A sve, eto, zato što je onim ljudima na Tahriru – prema Podnarovu tumačenju – više stalo do kamenovanja preljubnika i pokoravanja kršćanskog Zapada nego do diktatora koji im je gazio mnoge slobode i držao ih u bijedi.
Srijeda, 16.2.2011.
Milošević u Kosorovu Polju

Potraje li ova Vlada još koji mjesec, njezin bi novi potpredsjednik Ivan Domagoj Milošević mogao postati glavni adut Banskih dvora za uveseljavanje javnosti. Nakon dugog perioda depresije u kojemu se radnicima smiješilo malo što izuzev gubitka posla i neisplate odavno zarađenih plaća, i u kojemu se seljacima u lice keserio bankrot zbog nemogućnosti otplate poticajnih kredita, nad Hrvatskom je zasjalo lice vicepremijera koji – čak i kad pokušava biti smrtno ozbiljan – ne izaziva ništa osim smijeha. 

PHOTOMONTAGE: E Che

Nakon što je izjavom o Vladinoj želji da “u Hrvatsku dođu jake i velike kompanije iz IT sektora, poput Googlea” dobro razdrmao dotad stisnute vilice zlovoljnog pučanstva, Milošević je svojim ranojutarnjim intervjuom Hrvatskom radiju izazvao takav smjehotres da bi bilo pravedno i pošteno da mu Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje isplati bogovsku naknadu za smanjenje potrošnje antidepresiva. Jer tko od radnika što mjesecima nisu primili plaću može ostati sumoran, mrgodan i kiseo nakon što iz usta potpredsjednika Vlade čuje da su njihovi problemi minorni u odnosu na muke što ih zbog ponašanja njihovih poslodavaca podnosi država?!
Veli Milošević da ti poslodavci najprije počnu biti dužni državi kojoj ne isplaćuju obavezna davanja, a ta država prema njima biva preblagonaklona zbog očuvanja radnih mjesta. I dodaje kako nije na državi da pokreće stečajeve ili da spašava privatna poduzeća. Rješenje je, ako niste znali, u rukama vjerovnika, dakle – radnika koji ne primaju plaće. Vicepremijer ne razumije zašto ti zakinuti radnici ne reagiraju hitro-ha-er, nego čekaju da se neprimanje plaće oduži mjesecima. Tražite stečajeve, poručuje Milošević, umjesto što nastavljate raditi za plaću koju nećete dobiti, jer “ne može se očekivati da netko (a taj glavni netko je Vlada RH – op. P. L.) brine o tuđem računu i tuđoj brizi, pa u krajnjoj liniji i sam vlasnik te tvrtke”. 
Dok neisplaćeni radnici odvaljuju od Miloševićeva zaraznog smijeha na svoj račun i sami se sa sobom sprdaju zato što – takvi blentavi i neupućeni – u stečaju nisu vidjeli ništa osim gubitka posla, vickasti dokosornik ispaljuje nove pošalice na račun tobože katastrofalne nezaposlenosti u Hrvatskoj i poziva medije da naše naizgled nevesele brojke neprekidno uspoređuju s brojem nezaposlenih u Europskoj Uniji i u regiji. Pa će nam valjda nakon takvih neprekidnih usporedbi te naše brojčice, zbog kojih se toliko žalostimo i brinemo, postati predmet sprdnje, a sprdnja gospodarska djelatnost primjenjiva na sve, čak i na ovu krizu, ako je to uopće primjeren naziv za sitnicu koja nas je snašla, u koju smo “ušli sporije od drugih” i u koju smo “sporije padali, pa nam je i oporavak sporiji”. 
A što tek reći za Miloševićevu ingenioznu dosjetku da bi Hrvatska mogla postati mamac za visokotehnološke industrijalce, koji će baš ovdje pronaći mjesto za oporavak nakon kalvarije u Irskoj, i da će se oni ovamo sjatiti ponajprije stoga što im nudimo političku stabilnost? Smijati se ili suspregnuti smijeh e da se ta stabilnost ne bi narušila?

Četvrtak, 17.2.2011.
Hidžab i šeksualni klimaksni nadražaji

Ako nekoj budali na ono što budala smatra pameću padne da pred Hrvatski sabor iznese prijedlog zakona koji bi zabranjivao nošenje hidžaba i nikaba na javnim mjestima, vrlo bi se lako moglo dogoditi da hrvatski parlamentarci, povedeni primjerom svojih francuskih, belgijskih i španjolskih kolega, izglasaju zabranu. Tim prije što saborsku većinu u sadašnjem sazivu čine stranački i svjetonazorski sudruzi don Ante Bakovića koji je o muslimanima ispisao gadosti na kakvima mu s onoga svijeta zavidi i Oriana Fallaci. Vjerojatno bi se nakon usvajanja takvog zakona oglasio i netko iz Amnesty Internationala, nekakvim priopćenjem u kojemu bi stajalo da “zabrana pokrivanja lica krši prava na slobodu izražavanja i vjerske slobode žena koje nose hidžab ili nikab”.
I onda bi potpredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks to shvatio kao nastavak harange koju Amnesty International vodi protiv njega osobno, bez obzira što je ista organizacija istovjetnom formulacijom osudila i diskriminacijski zakon donesen u francuskom parlamentu. I nadavao bi se Šeks intervjua u kojima bi, osim po Amnestyju, udarao i po hrvatskim udrugama za zaštitu ljudskih prava i po svoj onoj medijskoj zvjeradi koja bi – po njegovom tumačenju – digla galamu protiv tog zakona s isključivim ciljem da spriječi priključenje Republike Hrvatske Europskoj Uniji.

Na meti fundamentalista: Aida Ćorović

Šeksovski talenti u prokazivanju narodnih neprijatelja među aktivistima nevladinih udruga ovih su dana uočeni i u Sandžaku, gdje se na udaru našla Aida Ćorović, predsjednica NVO “Urban-in” iz Novog Pazara. Ona je u beogradskom dnevnom listu Danas objavila tekst “Hidžab, marama kao politika” u kojem je muftiju Muamera Zukorlića, čelnika Islamske zajednice u Srbiji, prozvala manipulatorom masama i inspiratorom “performansa” odigranih na dvjema javnim tribinama gdje su se grupe djevojaka “spontano” pokrile hidžabom kako bi demonstrirale svoje prihvaćanje vjerskih odjevnih propisa.
Uslijedile su prostačke i pogromaške reakcije, među kojima svojom šeksualnošću prednjači ona koju potpisuje potpredsjednica Muslimanskog omladinskog kluba Aida Rašljanin. U njezinoj je pisaniji, također objavljenoj u listu Danas, Aida Ćorović nazvana “licem bez biografije, bez kučeta i mačeta, nikogovićkom isfrustriranom neuspjehom u ličnom ‘gender’ životu, u jeku klimaksnih nadražaja”, nevladina organizacija “Urban-in” je stavljena u istu ravan s “ravnogorskim i drugim četničkim pokretima”, a djelovanje njezine predsjednice uspoređeno je s “nacional-fašističkim divljanjima ostrvljenih zvijeri koje su proizvele genocid u Srebrenici i mnoga druga zlodjela”. Ćorovićka je, na koncu, optužena da svojim pisanjem “priprema javno mnijenje za neki novi genocid pod plaštom borbe protiv muslimanskog fundamentalizma i ekstremnog fanatizma”.
Eto baš ona koja dvadeset godina otvoreno podržava pravo sandžačkih žena na slobodnu odluku da nose hidžab. I čiji je sav grijeh u tome što se protivi političko-vjerskim manipulacijama i negiranju prava žena da svojom, jednako slobodnom, odlukom – hodaju bez hidžaba.

Petak, 18.2.2011.
Neobična zanimanja: brokerica burze rada

Radilo se u ovoj zemlji svašta da bi se od nje na koncu napravilo ništa. Hrvatski su šljakeri, meštri i visokoobrazovani stručnjaci bivali i još uvijek bivaju hvaljeni po svijetu, baš kao što su u majci domovini bivali, bivaju – a i bivat će! – proglašavani neradnicima, niškoristima i ništarijama. I opet su ti ljudi, unatoč neradničkoj stigmi kojom su trajno obilježavani, uspijevali štošta napraviti i u zemlji gdje su rođeni. Ali uzalud im trud.
Sve što je ovdje itko ikada izgradio i stvorio ostat će zaboravljeno, a Hrvatska će se u povijesti svjetskoga rada pamtiti kao zemlja u kojoj ljudi početkom druge decenije XXI stoljeća nisu imali pametnijeg posla od prebrojavanja nezaposlenih.
Enormne zasluge za njegovanje tog kulta besposlenosti pripadaju udarnicima iz Hrvatske udruge poslodavaca, ministru gospodarstva Đuri Popijaču i navlastito prvoministarki Jadranki Kosor koja je nagađanje o broju nezaposlenih pretvorila u dvorsku zabavu. I sad se nitko u njezinu okruženju ne bavi ničim osim lupetanjem cifara: šije-šete, oto-nove, tristo-četristo…
Gospođa Kosor i njezini vlastarbajteri pritom pokazuju takvu algebarsku vještinu da bi im iz samilosti trebalo ugraditi automatske brojače ovaca pred spavanje, jer vjerojatno već pri sedamnaestoj ovci pomiješaju ovce i novce, pa hajde sve ispočetka… A san nikako na oči, i tako se onda dočeka zora i novo jutro iz kojeg se kreće u nove neradne pobjede, u novu rundu bunovnog buncanja o broju nezaposlenih.

Zakaže se onda sjednica Vlade, koja počne od nulte točke, a nulta točka je paničan pokušaj da se taj broj nezaposlenih nekako približi nuli… Ako ne ide drugačije, a onda barem premijerkinim energičnim “odbijanjem insinuacija da je Vlada skrivala brojku nezaposlenih”, pri čemu je glavni argument da bi to “u najmanju ruku bilo glupo”, a glupo bi bilo jer gospođa Kosor kaže kako “ne vidi zašto bi Vlada od skrivanja imala koristi, dapače”.

Photo: Stock

Nema Vlada koristi od skrivanja registra nezaposlenih kao što ga ima od tajenja podataka iz registra branitelja koje se, broj nam je svjedok, pokazalo turbopametnim.
Prvoministarka potom izgovara nešto što ona ne smatra ni u najmanju ruku glupim, a to je njezina procjena da broj nezaposlenih kojim barata Zavod za zapošljavanje nije točan.
Taj fantomski broj je, veli ona, porastao za 43 posto zbog – socijalnih povlastica, jer se svi ti inače prezaposleni ljudi prijavljuju na burzu rada “zbog uvjerenja o dječjem doplatku i zato što žele sudjelovati u popisu stanovništva”.
Premijerka, nadalje, kao u najmanju ruku pametno, ispaljuje da je “najveći broj ljudi na Zavod došao iz tvrtki koji se bave turizmom, očito jer nije turistička sezona”. Ako je išta u najmanju ruku glupo, onda je to očekivanje da nam tako temeljito upućena osoba napokon otkrije stvarni broj nezaposlenih u Hrvatskoj.
I da nam kaže ubraja li se sada u tu kategoriju i odvjetnik Anto Nobilo koji je – kako bi se zaštitila tajnost Kosoričina poslovanja u Sanaderovu timu – kažnjen šestomjesečnom zabranom rada.
*Tekstove iz Novog lista prenosimo uz dozvolu autora

sa E-novine sajta prenio Radovića sokak
pogledaj najnovije vijesti OVDE

Posted in: kolumne