>Pavle Pavlović -Hoće li BiH dobaciti do još jednog toplog ljeta?

Posted on February 19, 2011

0


>



Zašto ne volim proljeće

Od devedeset i neke ne volim proljeća na ovim prostorima. Umjesto da gledaš pupoljke i prve cvjetove, plašiš se novih čarobnjaka što se posljednjih desetljeća uvijek bude sa visibabama i bagremovim beharom. Treći i četvrti mjesec u godini, kada priroda pobjeđuje snijeg i led, redovito prate grube, teške riječi koje u najljepšem godišnjem dobu donose strah i mrak.Haj’mo o Želji, Sarajevu, ćevapima, sudžukama, o tome kako vama u tim tuđinama nije lako. Najljepše je doma i tako u tom stilu. Dok se okreneš, čaša je opet puna. To je jedino sigurno sada u BiH, imaćeš punu čašu. Nitko ne pita koliko košta i svuda oko tebe teški duhanski dim koji možeš rezati

PHOTO: Kamenko Pajić

Opet sam proteklih dana osjetio isto kao u godinamapupanja demokracije i višepartijskog sustava u mojoj Bosni i Hercegovini. Zavode obećanjima, prijete raspadima. Najavljuju ratove, glad. I kada već počinješ luditi od straha, iznenadi u tom košmaru nagli smiraj što slijedi nakon popunjavanja fotelja vlasti. Zbog tamo nekih što vide samo sebe i svoje interese, svađaju se zajednice, narodi. Udaraju sa svih strana novinski naslovi što vrište – 31. ožujka BiH konačno dobija vlast, 31. ožujka konačni raspad BiH… Devedestih su uvodili bonove za benzin, tiskali bezvrijedne novce i negdje daleko rušili berlinske zidove. Danas bonova još nema, love je sve manje, sirotinja cvjeta kao nikada, a negdje daleko ruše neke diktatore. A ovdje raja samo šuti. Da li je tada najopasnija ili se prepustila ovnovima predvodnicima što ne vide provalije pred svojim zašiljenim rogovima. Pitaš se što bi se moglo promjeniti i da li je uopće moguće. Ponovo se gleda u strance kao u spas, a osobno se sjećam koliko su nam pomogli onda kada je fitilj zapaljen. Sklonili su se u stranu i mirno čekali da se vatre mržnje same ugase. Poklopili su poslije pepeo, iz kojeg se rađala demokracija, svojim bankama i mirno bez metaka vezali dužnickim ropstvom sirotu raju.
Šetao sam proteklog tjedna ulicama rodnog grada. Poznatih lica, dakako, sve manje. Prostor i vrijeme čine svoje. Neki su u australijama, neki na grobljima. Prirodne zakonitosti su i ovdje iste kao u Amsterdamu, Parizu, Londonu. Samo politika nije. Desetljećima više ne pričaju biće bolje, nego otvoreno prijete, a do bola sluđeno biračko tijelo glasuje uvijek isto. Face što su odvele u rat i njihovi mlađi klonovi isto nude. Nitko se više ne opire. Kao da se čeka tko će prvi da pukne, opali…
Ono malo poznatih lica kao da se strahom smije. Jer, naučili su da na ovim prostorima najčešće poslije smijeha dolaze suze. Koliko su još daleko? Zato haj’mo o ŽeljiSarajevu, ćevapima, sudžukama, o tome kako vama u tim tuđinama nije lako. Najljepše je doma i tako u tom stilu. Dok se okreneš, čaša je opet puna. To je jedino sigurno sada u BiH, imaćeš punu čašu. Nitko ne pita koliko košta i svuda oko tebe teški duhanski dim koji možeš rezati. Primitivna Europa ugušila merake pušačima, a ovdje su oni diktatori nad našim nejakim prozapadnim pročišćenim plućima.
Hej, znaš onaj – nađe se tip sa curom i ona ga u strasnoj igri moli da je ponizi do kraja. Što će, kud će, on joj pokloni dres nogometnog kluba ”Sarajevo”.
Gosti i domaći na terenu: Tolj, Zovko, Čadez, Pavlović
Photo: LA

Dok mi ovo priča bolesni Željovac Vjećeslav Tolj, košarkaški as nekadašnjih zajedničkih prostora, kao da umire od smijeha. Zna moju slabu točku. O teškim danima, politici, raspadu ili ratu, prijatelji ne pričaju, ima pametnijih, zanimljivijih tema. Tako smo i onda isto činili.
Stiže mi prijatelj Boro Vučković sa Hrvatske televizije.Gostuje na skupu čiji je sponzor američka ambasada u BiH. Tema kao nešto u stilu dokle su mediji u BiH i šire stigli u digitalnom, virtualnom svijetu. Super tema za ovo vrijeme. Baš nam je to trebalo!
E, kada se sjetim olimpijskih dana. Grad je ključao, svi su bili kao jedno…, uzdiše Boro.
I pulski uvijek veseli zet, pet godina stanovnik Pantovčaka, kao savjetnik bivšeg predsjednika Hrvatske Stipe Mesića, bježi od politike i kazuje da je sada odahnuo.
– Dok sam bio u predsjednikovom kabinetu dnevno me je zvalo, čini mi se, pet tisuća ljudi. Sada mi se javljaju samo prijatelji koje sam imao i prije Mesića. Tih pet tisuća ”telefondžija” danas dosađuju novim savjetnicima.
Priču o majstorima veza i vezica mijenjamo čašama dobre domaće hercegovačke lozovače. Rakija spaja sve pokidane veze. Plod hercegovačkih sunčanih čokota sa, uglavnom, hrvatskih područja BiH unosi toplinu juga u, po nekima, bošnjačkom Sarajevu. Za šankovima se čaše bez problema dijele po svim nacijama. Eh, da je još i fotelje smjestiti uz redove flaša, prokleti političari lako bi se dogovorili.
A proljeće samo što nije stiglo. Da li će BiH u miru dobaciti do još jednog toplog ljeta?!

sa e-novine preuzeo Radovića sokak
Posted in: kolumne