>Nedim Jahić: Bosansko vrijeme nestajanja

Posted on February 19, 2011

0


>

Bosansko vrijeme nestajanja

NEDIM JAHIĆ   
19.02.2011.
Dok se približavamo martu, još smo daleko od formiranja vlasti u Bosni i Hercegovini. Vrijeme isključivih politika doživjelo je svoj vrhunac, dok društvena kritika i opozicija prolaze svoje najteže dane. Danas, čitajući jedan svoj tekst, dvije godine nakon što su se urednice Peščanika prvi put odlučile da me propuste u taj slobodni prostor Balkana i objave ga, razmišljam o cjelokupnom ‘napretku’ u podmuklosti lokalnog fašizma koji se razvija u planskoj radikalizaciji, što ga Bosna proživljava od tada do danas.
Nakon prvih par godina s početka stoljeća, koje su obećavale mnogo, s posljednjima smo doživjeli kolaps. Novi vijek je počeo sa reformama, mahom nameračenim od strane Visokog predstavnika, ali se činilo da ova zemlja ide nekuda, te da bi mogla dočekati kakvu takvu budućnost u mrkom i meni dragom vilajetu. Činilo se da tadašnji ključni politički predstavnici stranaka iz RS-a počinju poprimati neobične osobine, poput volje za kompromisom i umjerenim rastom uvažavanja institucija Bosne i Hercegovine.
Rađanje neprijatelja
Napredak prema ostvarenju stvarnog suverniteta i teritorijalnog integriteta bio je toliko zavodljiv, da se kroz razgovore o reformi policije počelo šuškati i o ukidanju Republike Srpske. Bošnjački kandidati su se na općim izborima 2006. odlučili za kampanju zasnovanu na tribunstvu o tome ko će više dokinuti entitete i zadati posljednji udarac krhkoj dejtonskoj strukturi, iz čijih će se ruševina izvući nikada nam jača domovina.
Izbornim krugom se u bošnjačkom političkom korpusu prošetao Haris Silajdžić (Stranka za BiH) i ukidanje mrske RS je moglo da krene. Udarac je zadan, ali iz ruševina još niko živ nije izašao. Nakon solidne ere konsenzusa, rezultati nove volje su označili početak ere isključivosti i urušavanja države, premda nam je obećano građanstvo i nestanak etničkih podjela. Politika sile i straha naišla je na otpor, pa se s druge strane tadašnji opozicionar Milorad Dodik (SNSD), uz savjete dobrih stručnjaka za izborne kampanje, sa daškom obećanja o socijalnim i ekonomskim reformama, postavio u odbranu ‘svog’ entiteta i uvjerljivo odnio pobjedu na izborima.
Ključne stranke u hrvatskom etničkom korpusu, HDZ BiH i HDZ 1990, ostale su bez člana Predsjedništva, koje je uzeo Željko Komšić (SDP), ali to tada i nije donijelo toliku pobunu, jer su ove opcije ušle u podjelu ostataka fotelja, a SDP je ostao opozicija. Do narednih izbora, opstala je koalicija složne braće SDA-SzBiH-HDZ-HDZ’90-SNSD. Kasnije će Komšićev slučaj postati prvi argument ugroženosti interesa hrvatskog naroda, a tema će u novoj izbornoj trci značiti nemogućnost nastanka novih alternativa, jer se cijeli fokus prebacio na otpor protiv ‘sarajevskog’ nametanja.
Novi krug radikalizacije
Kroz godine mandata 2006-2010, iz dana u dan smo imali sve manje države, pa se kolaps Silajdžića, a uspon Dodika dao naslutiti. Uz novu ponudu kandidata za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, u predizborno vrijeme se Silajdžić čak činio i kao najmanje strašan izbor, što jasno upućuje na pogoršanje odnosa u ove četiri godine. Vlasnik najtiražnijih dnevnih novina u zemlji (Dnevni avaz), Fahrudin Radončić, formira novu političku opciju – Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine (SBB), te se pojavio kao drugi kandidat. Treći je bio Bakir Izetbegović (SDA), koji je nakon poraza u utrci za predsjednika stranke, odlučio da onda barem pokuša postati predsjednik države.
Uz potpuno poraženu Stranku za BiH, SBB ostvaruje relativno dobar rezultat za jednu novu političku opciju, a Izetbegović odnosi pobjedu u utrci za Predsjedništvo. No, pažnja tih dana nije bila toliko usmjerena na bošnjačku trku, jer se veći dio glasova tog etničkog korpusa prelio na glasanje za kandidata člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Željko Komšić ovog puta osvaja 337.000 glasova (više od Radončića i Izetbegovića zajedno), te drugi mandat na toj poziciji, ispred Martina Raguža (HDZ 1990) i Borjane Krišto (HDZ BiH). Iz neke idealističke perspektive se to može posmatrati kao građanska pobjeda, jer Bošnjaci su glasali za Hrvata, ali u realnim odnosima se utvrđuje kao prelomni moment u stvaranju otpora Hrvata i prenošenju političke krize sa BiH na entitet Federacije.
Jasno, statistički podaci upućuju da je samo 7,52% glasača sa prostora općina u kojima Hrvati čine većinsko stanovništvo glasalo za Komšića, te da je isti izabran zahvaljujući glasovima Bošnjaka, čime nema govora o multikulturi i sveopćem konsenzusu. Isto možda ne bi ni predstavljao problem za građansku državu i zemlju razvijenih demokratskih vrijednosti, ali je svima jasno da znači opasnu igru u odnosima čvrste etnokratije i prostora koji se jedva izvukao iz ratova i masovnih stradanja devedesetih. Uz sve to, SDP ovog puta više ne daje samo kandidata za Predsjedništvo, već zbog pobjede u bošnjačkom izbornom krugu, ostvaruje najviše glasova i među kandidatima za zakonodavnu vlast na državnom i entitetskom nivou, te se sada opasno približava poziciji u kojoj može voditi glavnu riječ u izboru partnera u vladajućoj strukturi. Usput su stvorili još jednu pobunu.
Ostaje nezabilježeno da HDZ BiH doživljava ogroman rast, uzimajući u obzir da politička sankcija za nerad njenih predstavnika nije stigla zbog građanskog fokusa na obračun „Hrvati vs. SDP“. Time se zapravo, u nešto drugačijim odnosima, te ponovno pod krinkom građanskog, zapravo počela nazirati sličnost politike SDP-a i njihovog lidera Lagumdžije prema Hrvatima, onoj koju je Stranka za BiH i Silajdžić imala prema Srbima 2006. godine. Politika isključivosti i ignoriranja, u smislu lažnog imperativa građanske ideje, zapravo je samo dala krila snaženju radikalnih nacionalnih motiva unutar druga dva etnička kolektiva.
Tako su za dvije izborne kampanje, bošnjački predstavnici uspjeli snažno probuditi neprijateljstvo i radikalizaciju unutar hrvatskih i srpskih političkih elita, što nas jasno dovodi pred zid u nemogućnosti da pretpostavimo kako će se u narednim danima razvijati odnosi u Bosni i Hercegovini. Ipak, tu priča ne prestaje. Tek smo došli do izbornih rezultata, valja sada krenuti u postizborno bunilo.

Revolucija koja se nije dogodila
Pomalo u svjetlu obračuna SDP-a sa HDZ BiH i HDZ 1990, kritici javnosti izmiče da SDP ulazi u savez sa SDA. Stranka demokratske akcije koja se održava na vlasti sve ove godine, kao stalni element u bošnjačkoj politici, postigla je novu pobjedu. Naime, premda su građani koji su glasali za SDP, te zapravo dali svoj glas protiv SDA, socijaldemokrati su odlučili ignorirati volju biračkog tijela i stvoriti neprirodni savez, po uzoru na njemačku koaliciju SPD-a i CDU. Uz buru negodovanja lokalnih tabora spomenutih stranaka, posebno u kantonima sa apsolutnom bošnjačkom većinom, gdje su ovi jedni drugima igrali ulogu prirodnih neprijateljih, vlast se mahom formirala.
Šira javnost je uglavnom prešutila ovaj politički incident, jer se veći dio građanskog društva i društvene opozicije izgradio na potpori SDP-u, te se sada našao u stanju onesvještenosti. Načelno neovisni segmenti izvaninstitucionalne oporbe u sistemu, zapravo kroz godine vladavine etničkih struja, nesvjesno su postali aparat u službi socijaldemokratama, te sa njima na vlasti danas su postali praktično iskorišten materijal, nepotreban za izgradnju budućih odnosa. Zbog ovakvog fenomena, možemo očekivati da će proći dugo vremena do obnove ili stvaranja nove strukture čvrstog društvenog korektiva, koji će znati adekvatno reagirati na nebulozna savezništva i izgraditi svoj idenitet kao objektivni nadzor u državi.
Uz raspad koji doživljava nevladin sektor na polju nadziranja političkih procesa, mediji su također zapali u stanje kome. Nakon što je Radio televizija Republike Srpske (RTRS) već odavno prestala biti javni servis građana, a postala glasilo vlasti, Federalna televizija (FTV) se također odlučila na ovaj novi put, preuzimajući sada ulogu propagandnog programa nove zeleno-crvene koalicije. Dašak kritike se jedva provukao kroz privatne medije, onih vlasnika kojima je to bilo u interesu, ali se kao poprilično logično pitanje ipak uspjelo nametnuti: Zašto SDP nije za saveznika uzeo SBB, uzimajući u obzir da je riječ o snažnoj političkoj opciji, koja je također na ovim izborima, kao i SDP, bila alternativa Stranci demokratske akcije i Stranci za Bosnu i Hercegovinu? Sa trenutnim savezima, ovo je bila revolucija koja se nije dogodila.
Legitimitet i prividi
Danas je koalicija SDP-SDA uz sebe privezala i Hrvatsku stranku prava Bosne i Hercegovine, te Narodnu stranku radom za boljitak. Okupljeni su oko nove programske platforme, koja istina, nudi dobra rješenja u nekim svojim dijelovima, ali je nivo njihove ostvarivosti u najmanju ruku upitan u političkoj zbilji Bosne i Hercegovine. Naspram njih su stvoreni savezi HDZ 1990 i HDZ BiH u Federaciji, te SDS i SNSD-a u Republici Srpskoj. Blokada je mogla da počne.
Kako su predstavnici političkih stranaka iz RS-a jasno potvrdili davanje prioriteta entitetskom nivou vlasti u odnosu na državni, do formiranja zajedničke svevlade ćemo još čekati, ali ćemo na kraju imati vlast sastavljenu na matematičkoj podjeli fotelja, bez ikakvih velikih skokova u odnosu na ono što imamo godinama. Vrijedi se osvrnuti na Federaciju, gdje se danas praktično gubi sve ono što je na državnom nivou već davno izgubljeno: stabilnost, kompromis i balans međusobnih ispada.
Ključno lomljenje u formiranju vlasti odvija se u Domu naroda, gornjem domu Parlamenta Federacije, gdje se imenuju delegati izabrani iz kantonalnih tijela, izabrani po etničkom ključu. Naravno, svjesni činjenice da je četveročlana koalicija uspjela preuzeti jednu trećinu mandata hrvatskih delegata u Domu naroda (dovoljno za izglasavanje odluka), blok HDZ BiH i HDZ 1990 blokira izbor delegata iz četiri kantona gdje oni imaju većinu, čime isti još ne može početi sa radom.
Igre oko izbora hrvatskih predstavnika u Domu naroda iz kantona sa bošnjačkom većinom prošle su u znaku pokušaja podmićivanja, prijetnji i držanja u karantenu pojedinih zastupnika, te je cijela šarada poprimila novu dimenziju, a legitimitet člana Predsjedništva se proširio na temu legitimiteta delegata u Domu naroda. U ovom slučaju čak sa širim ustavnim uporištem, zbog preciznih definicija koje daje Ustav Federacije o zaštiti nacionalnih interesa.
Pitanje legitimiteta ostaje sporno u Bosni i Hercegovini, dok se miješa građanski i nacionalni segment tog pojma, ali je ulaskom u igru statistike i dokazivanja, SDP prihvatio da se raspravlja oko legitimiteta kod hrvatskog naroda, u kojem slučaju gubi tlo pod nogama. Naime, jasno je da SDP strukturalno jeste multietnička stranka, te čak i ideološki ima prisutan taj pojam.
No, ono što je neosporno na drugoj strani jeste da ona ne može opstati stvarno kao multietnička, sve dok ne uživa realnu potporu ozbiljnog broja birača iz sve tri etničke skupine, te bilo kojih drugih etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini. Dok to nije tako, njihovi predstavnici zapravo vode čistu bošnjačku etnonacionalnu politiku.
Slično vrijedi i za Narodnu stranku radom za boljitak, koja je u konačnici veliku većinu glasova osvojila u bošnjačkom izbornom korpusu, premda su njeni ključni politički predstavnici – Lijanovići, poduzetnička porodica iz Hercegovine. Treća i četvrta stranka u koaliciji ne negiraju svoju usmjernost prema bošnjačkoj (SDA), odnosno hrvatskoj (HSP) etničkoj zajednici. Spomen HSP-a opet otvara i novu temu u cijelom Molotovljevom koktelu bosanskohercegovačke političke scene.
Naime, ostaje nedoumica ko je donio pravu odluku između HSP BiH i HDZ 1990, kao stranaka koje su činile Hrvatsku koaliciju za ove izbore? HSP BiH je prišao koaliciji stranaka koje su protiv njihovog ključnog protivnika – HDZ BiH, dok je HDZ 1990 prišao ovima, pod motom zaštite vitalnih nacionalnih interesa. Tu vrijedi napomenuti da je zapravo „Devedesetka“ i nastala kao rezultat raskola u HDZ-u oko načina pristupanja problemu neravnopravnosti hrvatskog naroda unutar ustavnog uređenja BiH, pa se s pravom ovdje dovodi u pitanje i potreba njenog daljeg postojanja. S druge strane ostaje nedoumica da li bi manje političko samoubistvo bilo da su prišli SDP-u, kao opciji koja se u Hercegovini danas percipira kao hrvatski neprijatelj broj jedan.
Šta će, prema mom mišljenju, budućnost donijeti u ovom sudaru, pokušat ću dočarati pri kraju teksta, ali smataram da se prije toga vrijedi osvrnuti i na sveprisutne napade na protivnike rješenja koja je predstavio SDP, te u konačnici atake na slobodu mišljenja dokazanih intelektualaca i analitičara.
Jednoumlje i neprihvatljivi srednji put otpora
Ono što se posebno čini opasnim jesu momenti obračunavanja sa pojedincima-neistomišljenicima. Jasno je da Sarajevo kao grad sa najvećim brojem stanovnika i najraširenijim prostorom društvene kritike, već počinje da daje otpor svim igrama novih političkih vođa. Tako je nedavno došlo do raskola i u Hrvatskom narodnom vijeću, iz kojeg su izašli istaknuti članovi Ivan Lovrenović i Mile Lasić, a zbog činjenice da su HNV i njegov novi-stari predsjednik fra Luka Markešić otvoreno stali uz SDP. Da stvar bude gora, Markešić je optužio Lovrenovića da je „ideolog pogrešne politike HDZ-a“, što se svakom i površnom poznavatelju rada Ivan Lovrenovića mora učiniti apsurdnim, ali tu nije kraj.
Markešić je dalje za Dnevni avaz rekao da mu je drago „što su oni svjesni da ne mogu ići sa ovim HNV-om i da su nas sami napustili, da ih mi ne moramo isključivati”, čime je otvoreno pokazao karakter institucije HNV-a, kao prostora oslobođenog pluralizma misli i slobode različitih ideje. Isto danas vrijedi za širok spektar ‘mislećih’ skupina i organizacija, gdje opet dolazi do izražaja neprihvatljivost odbijanja izbora manjeg između dva zla.
Jasno je stavljeno do znanja da ne možemo birati srednji put. Pojedinici koji su protiv SDP-a, automatski su svrstani u one koji podržavaju HDZ BiH i obrnuto. Spočitava im se nedostajanje konkretnih rješenja, a zapravo se ne može uvidjeti da u revoluciji koja se nije dogodila sada ne možemo natrag, te da greške u koracima koje su napravljene mnogo ranije, danas niko ne može izbrisati.
Na nož su dočekane i kritike rijetkih bošnjačkih intelektualaca i novinara, koji su ocijenili trenutnu politiku pogubnom po Bosnu i Hercegovinu, te u konačnici kao udarac na samu ideju suživota, multikulture i tolerancije. Potpuno je izostalo razumijevanje za činjenicu da bi dalje ignoriranje pojedinih političkih faktora moglo dovesti do njihovog iskakanja iz institucionalnih okvira u prostor borbe izvan sistema, što je gibanje kojim malo ko u Bosni i Hercegovini može vladati.
Uz nedovoljno ozbiljna razmatranja institucionalne ravnopravnosti naroda i građana, skupine koje se smatraju ugroženim mogle bi posegnuti za radiklanijim rješenjima, a sva argumentacija trenutnog ustrojavanja Doma naroda i sveukupne vlasti u Federaciji ide zapravo u korist ideji autonomne hrvatske teritorijalne jedinice, što bi mogao biti konačni šok za ikakvu šansu održavanja Bosne i Hercegovine u realnim okvirima golog opstanka njene državnosti i teritorijalnog integriteta. Jasno je da je stepen realne odlučujuće političke volje za formiranje takve jedinice, jednak onom o ukidanju RS ili njenom osamostaljenju, ali će samo postojanje takvih teza trajno potresati stabilnost zemlje u budućnosti.
Budućnost
Bez sumnje, očekuje nas burno proljeće u nastojanju formiranja vlasti i njenom funkcioniranju po uspostavljanju. Ne može se danas dati sigurna ocjena ko će u konačnici u njoj učestvovati, ali je vrlo vjerovatno da će je činiti velika većina parlamentarnih stranaka. Možda je to dugoročno i pozitivno po nadu u formiranje nove opozicije, novih političkih alternativa koje će zdravije i realnije pristupati trenutnom ćorsokaku u kojem se integracije i razvoj Bosne i Hercegovine nalazi. Možda se tada neko drzne razmotriti i poneki problem običnog čovjeka.
Što se tiče događaja koji se svakako mogu nazvati historijskim po zemlju, ostaje nada da se u bliskoj budućnosti teze onih koji su upozoravali na opasnu igru u polju etnopolitičkog nametanja neće ostvariti. U svakom slučaju ostaje vjerovati da će historija redefinirati termine patriota i izdajnika Bosne i Hercegovine, čvrsto stojeći u ideji da se otpor politici isključivosti i ignoriranja, jedini može imenovati patriotskim djelovanjem i zaštitom opstanka domovine u današnjim odnosima koji vladaju njenom društveno-političkom zbiljom. Jasno, nema predaje.
Sarajevo 17.02.2011.
Peščanik.net, 19.02.2011.

sa Peščanika preuzeo Radovića sokak
pročitaj najnovije vijesti OVDE

Posted in: kolumne