>Miljenko Jergović :Svojatati i odbacivati

Posted on February 19, 2011

0


>

sa 6yka.com preuzeo Radovića sokak

Kada me je moja beogradska urednica i prijateljica vrlo diskretno, kao da je reč o nečemu vrlo intimnom, pitala želim li da moju knjigu šalje u „Nin”, odgovorio sam joj potvrdno

Prije tačno dvadeset godina, početkom januara 1991., Vasa Pavković, koji je u to vrijeme u „Ninu” bio zadužen za kritiku poezije, objavio je svoju godišnju listu deset najboljih knjiga srpskoga pjesništva. Na njoj se našla i moja knjiga „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“, izdanje sarajevskog „Zadrugara“. Tih je dana i mjeseci već sve bilo jasno i sve je sa nama bilo gotovo, premda još ništa nije ni počelo (da parafraziramo onu lijepu i strašnu pjesmu Stevana Raičkovića o septembarskoj plaži u Herceg Novom 1991). Prijatelji, poznanici i kolege pisci ispitivali su me tada hoću li demantirati Vasu, pa priznati da sam bosanski Hrvat, te moja knjiga samim time ne pripada srpskome pjesništvu. Nekako se podrazumijevalo da to trebam učiniti, ali meni se nije dalo. Valjda zato što sam se pomalo osjećao kao da bih trebao od sebe odbiti kompliment, i to veliki, jer je Vasa Pavković moju knjigu uvrstio među deset najboljih. Da, srpskih knjiga, a ja nisam Srbin, no to mi je, žednom priznanja, s navršene dvadeset četiri godine, bilo sporedno.

Dvadeset godina kasnije, ovoga puta kao kritičar proze i predsjednik „Ninovog” žirija za roman godine, Vasa Pavković je objasnio neuvrštavanje moje knjige „Otac“ u konkurenciju time što sam hrvatski pisac, a knjiga je napisana hrvatskim jezikom, što je onda u suprotnosti s propozicijama nagrade. Naravno, „Otac“ je napisan na istom istacatom jeziku kao i „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“. Ali svejedno, Vasa je bio u pravu. Doista je tako, svoj jezik zovem hrvatskim, premda mi jezički čistunci u Hrvatskoj zamjeraju da je prepun srpskih, bosanskih i još ko zna kojih i kakvih riječi. U osnovi, mogao bih se s njima složiti: cjelokupan fond srpskih, bosanskih, crnogorskih i još ko zna čijih, ali ovdašnjih, riječi dio je moga jezičkog fonda i moga književnog jezika. Kojega ja zovem ovako, i nimalo me ne uznemirava kada ga neko zove onako. Vasu Pavkovića sam prvi puta prevario, ali drugi put nije išlo. Šalim se, nikoga nisam varao.

Kada me je moja beogradska urednica i prijateljica vrlo diskretno, kao da je riječ o nečemu vrlo intimnom, a možda se u biti i radi o jednome od najintimnijih pitanja uopće (a bogme i uopšte), pitala želim li da moju knjigu šalje u „Nin”, odgovorio sam joj potvrdno. Bez obzira na to što u propozicijama piše da u obzir dolaze samo knjige napisane na srpskom jeziku. Ali kako je moj hrvatski jezik srpskiji od srpskoga jezika nekih meni dragih, pa čak i onih manje dragih srpskih pisaca, takva propozicija mi nije predstavljala smetnju. A opet, znao sam i to, ili sam sa velikom sigurnošću pretpostavljao, da će žiri misliti drukčije od mene i da „Otac“ neće ući u konkurenciju. Kada se tako i dogodilo, nisam bio ni najmanje razočaran. A i zašto bih?

Donedavno je na hrvatskoj „Vikipediji“ za mene pisalo da sam „srpski pisac iz Bosne i Hercegovine“. Ispod je slijedio tekst, koji je bio tako sastavljen da proizlazi kako sam neki gadan hrvatožder. Osim što me takve stvari vrijeđaju, one nisu ni egzistencijalno najugodnije. Mogao bi nepoznat neko preozbiljno shvatiti natuknicu u „Vikipediji“. To, uostalom, i jest jedini povod neznanome hrvatskom leksikografu-amateru da opljune plajvaz i s pozom tobožnje objektivnosti opiše moje tvarno antihrvatsko zlosilje i srpsku pripadnost. S vremenom je nekome, valjda, ipak zasmetalo to što sam oglašen „srpskim piscem iz Bosne i Hercegovine“, pa je prepravljeno u „kontroverzni pisac iz Bosne i Hercegovine“, ali sve je drugo ostalo. Nisam ni pokušao demantirati te brižne domoljube. Nisam ih htio razočarati.

Svojatati se mogu samo pokojnici, oni koji nisu u prilici reći šta sve jesu, a šta nisu. Živi se mogu samo tjerati od sebe, tako što im se govori da nisu ono što jesu. Takve je potjere i potjernice uzaludno demantirati. Kao što nema ama baš nikakvog smisla opovrgavati nekoga ko, makar bilo i greškom, misli da si dio njegovoga svijeta i da govoriš njegovim jezikom. Na kraju krajeva, sve su to komplimenti i priznanja.

Tekst preuzet sa Politike

Posted in: kolumne