>Gojko Berić: Pada li srpska kiša u Federaciji?

Posted on February 19, 2011

0


>

Bosanske spone: Masovna grobnica u okolini Banja Luke
Bosanske spone: Masovna grobnica u okolini Banja Luke
Photo: EPA

Srpski nacionalisti tvrde da ih sa druga dva naroda BiH ništa pod kapom nebeskom ne spaja, niti ih je ikada spajalo. Nije tačno! Sve nas danas “spajaju” plodovi dvadesetogodišnje vladavine etnonacionalista – ratni zločini, masovne grobnice, genocid u Srebrenici i presude Haškog tribunala. Spajaju nas strah i mržnja. Spajaju nas takoreći institucionalno, opće siromaštvo, korupcija i organizovani kriminal
Kako zaštititi Republiku Srpsku od “unitaristički nakostriješenog Sarajeva”? Pa, valjda tako što će se institucionalne i sve druge veze sa glavnim gradom – koji se u Banjoj Luci definitivno doživljava kao bošnjačka prijestonica unutar trodjelne podjele svega postojećeg – svesti na najmanju moguću mjeru. Dodik takvo “rješenje” svakodnevno promovira kao svoju političku strategiju, uzgred ističući da mu međunarodna zajednica, što se toga tiče, ne može ništa. Participaciju Srba u Vijeću ministara najavio je kao “uzimanje tri ili četiri ministarstva” u kojima će njegovi ministri raditi u korist Republike Srpske, dok ga BiH ne zanima. Sudeći prema Dodikovom razumijevanju i tumačenju istorijskih vibracija, Srbima u Republici Srpskoj Rusi su braća, Grci najbliži rođaci, Crnogorci su ih izdali, a od Bošnjaka bliži su im čak i Kinezi.

Photo: EPA

Uzalud se sada već pokojni Richard Hoolbroke kajao što je u Daytonu dozvolio da se Karadžićeva tvorevina nazove Republika Srpska. Nakon darivanja tog zloglasnog ratnog plijena, Karadžićevi sljedbenici shvatili su da ne postoji ništa pod kapom nebeskom što se ne može nazvati srpskim. U opticaj su ušli nazivi nekoliko gradova koji su od “bosanskih” preimenovani u “srpske”, zatim Srpske pošte, Srpske željeznice, Srpske šume, srpska struja, srpska brda i doline, srpske vode i srpski krastavci… U izvještajima o vremenu, koje je objavljivala režimska televizija, entitetska linija razgraničenja strogo je razdvajala srpsko sunce, srpske kiše i srpske oblake od onih koji su “pripadali” Bošnjacima i Hrvatima.
Kao što se vidi, ovdje imamo na djelu ksenofobiju i šizofrenu zatvorenost u njihovoj grotesknoj verziji, a sve u funkciji negiranja BiH kao države. Prije skoro tri mjeseca, u podrugljivom tekstu o Danu državnosti BiH, kolumnista banjalučkih Nezavisnih novina, režimskog, moralno posrnulog dnevnika, ponudio je čitaocima dosad najoriginalniju verziju ZAVNOBIH-a. Dotični tekstopisac, naime, veli kako se te davne godine, na putu za Jajce, grupa umornih partizanskih komesara zaustavila u Mrkonjić-Gradu, pa je, u nedostatku pametnijeg posla, odlučila da u tom bosanskom gradiću BiH proglasi državom!? Isti autor, navodno desna ruka vlasnika pomenutog lista, svojevremeno je postavio pitanje: “Šta je to što danas, osim Dejtonskog mirovnog sporazuma, bar malo veže tri nacionalne politike u BiH?” Evo njegovog odgovora: “Zajednički jezik? Ne. Jedinstveno kulturno-istorijsko poimanje ovog prostora? Ne. Nacionalni interes? Ne. Ekonomija? Polovično.”
Koliko gluposti u jedva dvije-tri rečenice! Ali, šta da se radi? Nacionalizam je, pisao je Danilo Kiš, banalnost zla. A zlo dopušta sebi svašta. Zar nas stoljećima nisu spajali isti jezik, zajedničko odrastanje, slični običaji, jedinstvena životna institucija poznata kao bosanski komšiluk, potom antifašizam pobjedničkog partizanskog pokreta, mnogobrojni miješani brakovi, crveni pasoš koji je prelazio sve granice i ideološke barijere ili sigurnost u relativno pristojnom životu? Jedinu istinsku razliku činile su tri religije, koje su na Balkanu oduvijek bile “i u dodiru i u sudaru”, donoseći u sprezi s politikom više nesreće nego sreće.

Photo: EPA

Imajući u vidu njihovo životno iskustvo i spisateljski autoritet, pažnje je vrijedno mišljenje dvojice književnika, Slobodana Blagojevića i petnaestak godina mlađeg Miljenka Jergovića. Obojica su rođeni, odrasli i školovali se u Sarajevu. Jergović se u jeku rata nastanio u Zagrebu, dok se pjesnik i antologičar Blagojević nakon višegodišnjeg izbivanja u Beogradu i Holandiji nedavno vratio u rodni grad. Tu skoro, u intervjuu za magazin Dani, Blagojević kaže da su male razlike među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima BiH jednake kakve su uvijek i bile, a da su “velike” razlike dio jednog nacionalističkog plana koji će na tome i dalje istrajavati. “Sada je pitanje razvitka društva i cijele društvene klime, na koju nacionalisti, nažalost, imaju previše utjecaja već 20 godina, da se stvari vrate na svoje mjesto. Trebaće za to dosta vremena. Razlike su stvar dogovora nacionalista, a ne nečeg što objektivno postoji…” Jergović je to sažeo u jednu rečenicu: “Vezuju nas sudbina i snaga našeg zajedničkog jezika”. Pametnome dosta.
U bivšem režimu je taj afirmativni model bio protežiran do krajnjih granica, da bi ga nacionalisti u ratu protiv BiH razorili. Došavši na vlast, oni su uspostavili svoj dogovoreni tripartitni model, koji protežira etničku i vjersku zatvorenost, nepovjerenje, mržnju i svaku, pa i najbeznačajniju razliku. Bačeno je u blato i pogaženo ono najbolje što je postojalo stoljećima, proglašena je opća amnezija, a u naše umove usađeni strah i netolerancija. Ali, nije baš da ne postoji ništa što nas spaja. Sve nas danas “spajaju” plodovi dvadesetogodišnje vladavine etnonacionalista. Spajaju nas ratni zločini i masovne grobnice, jer žrtva i dželat jedan drugog nikad ne zaboravljaju – teško da će u narednih sto godina između Bošnjaka i Srba postojati čvršća mentalna “spona” od genocida u Srebrenici. Spajaju nas presude Haškog tribunala, spajaju nas sablasni prostori opustošene vlastite zemlje. Spajaju nas strah i mržnja. Spajaju nas, takoreći institucionalno, opće siromaštvo, korupcija, organizovani kriminal i beskrupulozni nepotizam…
Znam, zvuči cinično. Ali, može li se išta od rečenog poreći?

sa e-novine.com preuzeo Radovića sokak
pogledaj najnovije vijesti OVDE
Posted in: kolumne