>Šljem glavu čuva (Ljudska sebičnost – kako smo neosjetljivi na zlo dok se ne događa nama)

Posted on February 18, 2011

0


>



In memoriam ZOI 84 i Zimska Olimpijada u Sarajevu 1984
In memoriam ZOI 84 i Zimska Olimpijada u Sarajevu 1984

Sve je dobro dok se dešava tamo nekim ljudima. Slike gladnih u Africi pojedinima natjeraju suze na oči, a istom logikom nasilje koje je zavladalo ulicama glavnog grada, nepostojeće države, tiče se samo onih koji su ga i sami osjetili na svojoj koži ili na leđima svojih najmilijih.
Crna hronika, kum u flasterima, uplakana majka, izudarana sestra sve to se tiče svih nas. Svih osim onih koji su za takvo stanje odgovorni. Naime, sudinica ili sudija koja otpusti nasilnika, siledžiju, silovatelja, razbojnika čini to jer sam/a na svojoj koži nije osjetio/la posljedice nasilnog ponašanja, dok (ne)odgovorni u Kantonu ili Gradu ili pak u (ne)nadležnim federalnim il državnim ministarstvima mogu da ignorišu problem i prave se mutavi jer imaju zatamljene limuzine sa blinkajućim svjetlima, vozače i tjelohranitelje. Od silnih obaveza nemaju vremena da hode Sarajevom ili nekim drugim – apsolutno sigurnim – gradom u Bosni i Hercegovini.
Sve je u redu dok se ružne stvari ne počnu dešavati dragim nam osobama. Kad nam se djeca počnu krvava vraćati iz škole bez jebenog mobitela i bez zuba, kad nam se majke, sestre il supruge počnu doalziti kući uplakane i prestrašene i bez torbi ili novčanika ili kad nam, na dnevnoj osnovi, obijatu stanove, vikendice ili automobile – eh tada ćemo spoznati da stvari zaista jesu izmakle kontroli. Dok se nešto slično ne počne dešavati ministrima, premijerima, načelnicima opština ili pak nekom od njihovih najbližih, oni će i dalje misliti da je situacije pod kontrolom.
Pardon. Nije moje da govorim da se sve to već dešava. Nije moje da govorim da sada jedini razlog napada jeste otimačina potencijalno vrijednih predmeta, da su, zbog nekih pedesetak konvertibilnih maraka, nasilnici u stanju udariti, zbosti, prijetiti pištoljem, šutati nogama, skakati po glavi, zapaliti. Ma u stanju su oni biti jako brutalni. Nije moje da govorim da je vrijeme da barem pola uposlenih u javnoj administraciji i javnim ustanovama treba da dobije otkaz. Ko sam ja da kažem da u centu za socijalni rad niko nije dobio otkaz zadnjih petnaest godina? Ili ko sam ja da pitam koliko je mladih ljudi bez štele uposleno na poslovima prevencije nasilnog ponašanja? Da ne postavljam glupa pitanja i pitam koliko je osoba sa devijantnim ponašanjem resocijalizirano i na koliko njih je sistem uticao da promijene svoj odnos prema načinu sticanja novaca ili čega već.
Gospodo, “možda” je vrijeme da nam prestanete zamazivati oči praznim frazama i smiješnim izgovorima. Vrijeme je, valjda, da se konačno zasuču rukavi i da se krenemo čupati iz septičke jame u koju smo upali. Pa budimo iskreni, nismo upali. Pristali smo biti bačeni u tu jamu sa mnogo govana u njoj.

Pankrti – Lokalne pizde

Na sve probleme koje imamo (ne)nadležni nam govore da situacija i nije tako loša. Kažu – Sarajevo je siguran grad. Kažu da nemamo potrebe da se plašimo i strahujemo kako će nam se djeca vratiti iz škole, kako će se provesti prilikom večernjih izlazaka. Ma, nema potrebe da se plašimo sitnih džeparoša ili osoba koje nam žele samo obiti stan čak i dok smo u njemu, pa još uz prijetnju nožem, pištoljem ili otvorenim plamenom. “Imaginarni strah” od zalutalog metka, naravno, ostavimo po strani.
Gospoda se mogu odnositi tako nonšalantno prema svemu jer i sami izgleda nisu nasilje osjetili na svojoj koži. Nama ostaje da vječno čekamo konkretne mjere, da vječno čekamo otkaze, da vječno čekamo nešto što će nas razuvjeriti i pokazati da nismo u pravu. Dok se ne umorimo od čekanja napretka, dok i sami ne budemo promijena koju želimo da vidimo, ostaje nam da se ponašamo kao da je situacija sasvim normalna- Navucimo pancir, stavimo svoj omiljeni šljem na glavu i gordo koračajmo Sarajevom – glavnim gradom države koje nema.

sa protest.ba preuzeo Radovića Sokak

POGLEDAJ JOŠ VIJESTI

Posted in: kolumne