>PREPORUČUJEMO: Sirene koje zazivaju raspad BiH mogu odvesti u katastrofu

Posted on February 18, 2011

0


>

STAV: NOVI KRUG PAKLA ILI ŠANSA ZA FUNKCIONALNU DRŽAVU

Sirene koje zazivaju raspad BiH mogu odvesti u katastrofu

Da li je u Washingtonu danas ideja o stvaranju islamske državice na komadiću teritorije naše države imalo prihvatljivija nego što je bila sredinom devedesetih?

Bez sumnje, odgovor je odričan, čak i u suprotnosti sa osnovnim pozicijama Sjedinjenih Američkih Država. Tako je bilo, tako će i ostati. Autor ove analize pojašnjava da svaka priča o etničkoj podjeli BiH bez sumnje vodi u ekstremizam, a možda i u džihad. S obzirom da je tako, potrebno je stvoriti strategiju kako da što prije BiH postane članicom evropske zajednice država
Kad god se u Bosni uzburka, neko oživi ideju podjele Hrvata, Bošnjaka Muslimana i Srba kako bi se očuvao mir. Ideja je pogrešna. Ne samo da podjela ne bi uspjela očuvati mir, potakla bi povratak rata, sunovratila region u etničko čišćenje, uzrokovala nevjerovatne ljudske patnje, unazadila Hrvatsku i Srbiju na putu ka Evropskoj uniji i proizvela BiH neprijateljskom po interese Sjedinjenih Američkih Država.
Upravo je to bila želja odvojenih etničkih grupa koje su uzrokovale rat. Cilj Srba je bio smanjiti muslimansku i hrvatsku populaciju na teritoriji koju je kontrolirala Vojska Republike Srpske. Hrvatski cilj je bio analogan – smanjenje muslimanske i srpske populacije.
Za razliku od Beograda, Zagreb je shvatio da će etničko čišćenje stvoriti islamsku državu u centralnoj Bosni, nešto što Hrvati nisu željeli vidjeti. Zato je Hrvatska surađivala u stvaranju muslimansko-hrvatske Federacije i zajedničkih vojnih snaga, što se u Zagrebu vidjelo kao vitalni bedem otpora stvaranju islamske republike.
Beogradska anatema
Ovih dana, zvaničnici postmiloševićevske Srbije potvrđuju solidnu podršku “jednoj Bosni” zato što shvataju da bi sve ostalo vodilo ne samo stvaranju islamske republike na njenim granicama, nego također zato što bi to pogoršalo situaciju sa značajnom muslimanskom manjinom. Dok neki Amerikanci zamišljaju kako bi Srbija mogla uzeti Republiku Srpsku u zamjenu za odustajanje od Kosova, ta ideja je u Beogradu anatema: mnogi donosioci političkih odluka žele Srbiju u Evropskoj uniji što je brže moguće dok su drugi još uvijek vezani za Kosovo (i mogu razmišljati o podjeli Bosne samo u vezi sa podjelom Kosova, također).
Ratni cilj Sarajeva je bio omogućiti stoprocentni povratak izbjeglica i raseljenih u prijeratne domove, naravno, ako to žele. Tokom konflikta, razgovarao sam o ovome sa vojnim zapovjednikom Rasimom Delićem, i to je također bio ključni zahtjev Bošnjaka u Daytonu. Bošnjaci su posvećeni ideji jedne bosanske države (iako ne nužno “unitarne” kakvu definitivno nije stvorio Dayton).
Zašto su Sjedinjene Američke Države i Evropa stali na stranu Bošnjaka u vezi sa ovim pitanjem sredinom devedesetih? Postoje mnogi razlozi, ali su dva dominantna. Idealistički razlog, koji se često spominjao u javnosti, jeste očuvanje multietničke demokratije i odbijanja etničkog čišćenja i genocida koji su, prije svega, počinili pripadnici Vojske Republike Srpske i njihov hrvatski ekvivalent, Hrvatsko vijeće obrane. Realistični razlog, koji se često naglašavao u povjerljivim memoarima Državnog sekretara bio je spriječiti nastanak “neodržive, okrnjene islamske republike koja bi bila platforma za iranski terorizam u Evropi” (džihadski terorizam u SAD-u tada još nije izmišljen).
Umjereni muslimani
Da li su postojali razlozi za brigu u vezi s radikalnom islamskom republikom u Bosni? Postoji li razlog za brigu danas? Odgovor na oba pitanja je potvrdan. Dok su bosanski muslimani generalno umjereni, zločini počinjeni nad njima tokom rata uzrokovali su značajnu radikalizaciju, kao što je isto učinila i vojna pomoć koja se prilila tokom rata iz Irana i mudžahedina koji su došli iz cijelog arapskog svijeta. Dajte im legitimnu državicu, ili možda dvije, pošto populacija nije koncentrirana samo u centralnoj Bosni već i u njenom zapadnom dijelu – i garantuje se ozbiljna radikalizacija. Probajte ih učoporiti sve u centralnoj Bosni i imate zagarantovan džihad. Teško je zamisliti da bi islamska republike u Bosni Washingtonu bila dobrodošla danas više nego devedesetih.

Lako je (neko će reći bez teškoća) tvrditi da Hrvati iz BiH žele biti dio Hrvatske i da Srbi iz BiH žele biti dio Srbije i da bi se trebalo to dopustiti. Zapravo, Hrvatska ne želi Hrvate iz BiH i njen teritorij, niti je ikada željela. Zagreb je čak i tokom rata preferirao da ima bosanske Hrvate poredane uz državnu granicu poput neke zaštitne zone u BiH koja razdvaja Hrvatsku od bosanskih Muslimana. Baš kao što većina Srba nije željela bosanske Srbe u Srbiji, s obzirom da radikaliziraju tamošnju politiku. Ni Srbija ni Hrvatska, koje očekuju ove ili sljedeće godine članstvo u Evropskoj uniji, neće riskirati odgađajući evropski put ni nekoliko mjeseci kao cijenu koju trebaju platiti zbog svojih sunarodnjaka iz Bosne.
Nije istina ni da većina, kako neki tvrde, bosanske populacije ne želi da Bosna ostane nezavisna, multietnička država u trenutnim granicama. Popis stanovništva nije proveden u Bosni još od prije rata. Ali, u skladu sa kalkulacijama, može se pretpostaviti da je blizu pola poplulacije, ako ne i više, muslimana. Oni su predstavljali više od 40 posto populacije prije ratova, a sigurno je da je više Hrvata i Srba napustilo državu nego što je to uradilo Bošnjaka.
Referendum o nezavisnosti
Štaviše, postoje Bosanski Hrvati i Srbi koji su lojalni državi BiH i za koju su se tokom rata i borili. Iako je BiH mnogo više etnički segregirana nego što je bila prije rata, stotine hiljada Bosanaca – možda čak i pola miliona – danas žive u područjima u kojima njihova etnička grupa nije većina: ovi se ljudi nisu željeli pomjerati tokom sukoba ili su se kasnije vratili i nemaju namjeru da se ponovno sele. Uvjeren sam da, kad bi se u ovoj tački održao referendum potvrdio bi većinu za jedinstvenu državu u cijeloj državi. Zagovornici podjele nikad ga ne bi predložili.
Niti bi referendum utišao one glasove u Americi koji žele demontirani Bosnu kako bi negirali drugačiju političku agendu od njihove – da je nation-building besmislen i da stoga SAD ne bi trebale učestvovati u tome. Nakon svega, ova aktivnost, koju preferiram zvati state-building (izgradnja države: Inače, u duhu bosanskog jezika i nation-building se odnosi na izgradnju države, a ne nacije, no autor očigledno koristi drugu kovanicu kako bi se izbjegao nesporazum, op. F. B.), zahtijeva da se Vlada SAD-a ozbiljnijim kapaticetima uključi kako bi pomogla fragilnim državama i državama koje srljaju u konflikt, te uspostave mirno i sigurno okružje, vladavinu prava, stabilnu vlast, održivu ekonomiju i minimum socijalnog blagostanja. To znači državnu vlast sa ozbiljno proširenim građanskim kapacitetima koji bi osigurali da, kad je potrebno, američki interes za međunarodnu stabilnost bude ispoštovan. Svakome ko je neprijateljski raspoložen spram povećanja osoblja i kapaciteta vlasti u Washingtonu neće se to svidjeti.
Ali, na koncu, Bosanci su ti koji imaju odgovornost za zadržavanje njihove države. Kad im se daju razumne inicijative, kao što je bio slučaj sa prijedlogom Evropke unije za ukidanje viza, Bosanci regularno uspijevaju da se organiziraju kako bi dobili ono što žele. Sve stranke u BiH podržavaju eliminaciju diskriminatornih elemenata iz Ustava BiH kojim se krši Evropska konvencija o ljudskim pravima. Vijeme je za amandmane na Ustav u skladu sa presudom.

Najvažniji korak koji Bosanci mogu uraditi jeste da se usvoje amandmani na Ustav nametnut u Daytonu kako bi se omogućilo usvajanje legislature neophodne za članstvo u Evropskoj uniji koji će omogućiti usvajanje tih zakona bez upotrebe “vitalnog nacionalnog interesa” i “entitetskog” vetoa koji okužuje evropske aspiracije Sarajeva već 15 godina. Bosanski Srbi i Hrvati će tako brže ući u Evropsku uniju, mnogo brže nego preispitivanjem granica na Balkanu, vraćajući region u rat i pokušavajući da se prisajedine sa Hrvatskom i Srbijom, gdje svakako ne bi bili dobrodošli.
Jedinstvo kao logična opcija
Bosanci koji žele da njihova zemlja opstane jedinstvena – a ubijeđen sam da su oni u većini, trebaju se dati na posao kako bi omogućili da se počnu događati stvari koje su dobre za sve što će i njihove sunarodnjake odvući od ideja čije vrijeme nikada neće doći.
Jedinstvo, ako nije prvi izbor svih Bosanaca, zasigurno je dobra opcija da država postane članica Evropske unije što je prije moguće.

Prijevod: Faruk Borić 
 Radovića Sokak preuzeo sa sutra.ba

OVDE PROČITAJ JOŠ VIJESTI

Posted in: kolumne