>In Memoriam: Marsela Šunjić

Posted on February 18, 2011

0


>

Marsela je rođena u Ljubljani. Njeni roditelji, mama Vesna, popularna modna kreatorica osamdesetih, i tata Zdravko, bivši liječnik, doveli su je sa 17 dana djedu i baki u Mostar, gdje je provela veći dio svog života. Magistrirala je kreativno pisanje na Sarah Lawrence Collegu u New Yorku.

Iako se školovala za ekonomisticu, Marsela Šunjić (43) oduvijek je željela pisati. Još za vrijeme studija Ekonomskog fakulteta u Mostaru, gdje je diplomirala 1986. godine, počela je raditi kao freelance novinarka. Njen prvi intervju s poznatim šahistom Anatolijem Karpovom objavio je tadašnji Svijet, a također je surađivala s Radio Sarajevom te časopisom Ana.

Osim publicistikom, u bivšoj državi Marsela se uspješno bavila manekenstvom. Književnosti se okreće u 30. godini, kada nastaje njena prva knjiga Laku noć, Grade, objavljena 1995. godine.

Knjiga “Laku Noć, Grade” je nastala iz teksta “Mostar, grad koji više ne postoji” objavljenom u časopisima Vreme i Jana 1993. Dvije godine poslije roman je izdat u Ljubljani na srpsko-hrvatskom jeziku u tiražu od 3000 primjeraka. U Italiji je izdavačka kuća Armando Editore objavila “Laku noć, Grade” u istom tiražu, kao i Sinergija u Rusiji. Svi tiraži su rasprodati. U “Centro di Studi” u Cremoni knjiga je uvrštena u školsku literaturu, kako je prenio Studio88.

Na engleskom jeziku dio iz romana je objavljen u harvardskom književnom časopisu Scriptorium. Knjiga se može naći u bibliotekama širom svijeta. Nakon objavljivanja romana, magistrirala je “Creative fiction” na Sarah Lawrence College u New Yorku.

sa studio88 prenio Radovića Sokak






Marsela Šunjić

”Svijet je moj dom i moja domovina”

Marsela Šunjić književnica iz Ljubljane u izbjeglištvu je napisala knjigu “Laku noć Grade” koja govori o Mostaru i zbivanjima u ovom gradu u vrijeme ratno.
Nije to prigodna nego prijeko potrebna knjiga, izvanredan roman. Kao što je na putovanjnu sa juga na sjever ili sa sjevera na jug dolinom Neretve, nezaobilazan dolazak u Mostaru, tako bi trebala ova knjiga biti nezaobilazna kod svih onih koji tragaju za istinom o zbivanjima u nekadašnjoj centralnoj jugoslovenskoj republici, a posebno Mostaru, prije stvaranja dejtonske BiH.

Dijaspora: U prologu romana dali ste izvanredno lik Ilije Dabića. Doživjeli smo taj lik kao personifikaciju onog Mostara koji je bio voljen. Jer ipak, kako vi kažete na jednom mjestu, grad čine gradom ljudi. Ilija je čovjek bogatog duha, nemjerljive ljubavi za Čovjeka i čovjek odane ljubavi prema zemlji svojoj. Od onih koji se pitaju i odlučuju o tuđoj sudbini, međutim, ta mu ljubav ne bude uzvraćena. Ne bude uzvraćena isotom mjerom i od društva za koje se borio i za koje je izgarao. Narod, ona Raja mostarska je drugo. U Hercegovini vele, ako hoćes da znaš kakav je neko bio čovjek, otiđi na njegovu sahranu. Mostar se slio na Ilijinu sahranu. Njegov strah, a proživjeo je život u strahu- strah je običnog čovjeka od podlosti ili zla u drugom čovjeku. Opomena Ilijine sestre da skloni unuka Igora jer mu se može dogoditi ista sudbina kao i njenom Miši (da pogine u ratu) zlokobno najavljuje, mada je 87. godina, zla vremena. Tu je i stari Hamdija sa uzrečicom-opomenom “Sačuvaj dva prsta obraza i, ako možeš, živu glavu”. 
Vaš po svemu antiratni roman dožvjeli smo kao storiju o zlu u čovjeku. Poruka Vaše knjige je; zlo je ako ga ima u čovjeku- pojedincu a ne u ljudima, ne u množini, pogotovo ne u narodu jednom, bilo kojem?
Želimo Vas pitati šta je bilo presudno da posegnete za olovkom i da se okušate kao pisac?

Marsela Šunjić: Ilija je bio moj djed. Bio je komunista, prvi predsjednik FK Velež i učesnik NOB-e. Sinu je dao ime Slobodan. To ime je bilo sinonim nade u porobljenom Mostaru. Slobodan Boba Dabić je nekad bio proglašen najboljim sportistom Mostara. U masovnom progonu srpskog stanovištva 1992. uhapšen je i odveden u zatvor Ćelovina. Drago mi je da djed nije doživio kako mu sina vode u zatvor.
 Moj otac je Hrvat i djed ga je volio više od svoje djece. Za njega zločin nije pripadao narodu nego pojedincu. Ali svaki narod mora da prepozna i osudi zločince u svojim redovima. Taj proces kod nas ide spore.
 Osim u knjigama o Veležu, djedovo ime se rijetko gdje drugo može naći. Pred kraj života djed je nastojao pronaći neke novinare da bi o njemu nešto napisali. Uzalud. Zato sam u svojoj knjizi ostavila njegovo pravo ime. Bila sam najsrećnija kad je knjiga prevedena na italijanski i ruski, upravo zbog djeda. Pomislila sam da će se za mog djeda čuti u Italiji i Rusiji.
 Ja sam već bila u Italiji kada je počeo sukob između Hrvata i muslimana u Mostaru. Na televiziji sam gledala posljednju fazu etničkog čišnjenja – kada su ljude istjerali iz svojih stanova, zatvoreni na Veležovom stadionu, a potom prognani na lijevu obalu Neretve. Ta slika mi je bila, možda, najmučnija od svih koje sam dotad vidjela – sa stadiona rođenih prognani su oni koji su bili u tom gradu rođeni. Te iste večeri sam sjela i napisala članak “Mostar, grad koji više ne postoji”. Objavio ga je beogradski nedjeljik “Vreme” i slovenska “Jana”. Iz toga teksta je nastao moj roman “Laku noć, Grade.” U vrijeme kad sam ga pisala svjetski mediji su stalno isticali mržnju među jugoslavenskim narodima kao uzrok i povod za izbijanja rata. Ja sam željela pokazati da to nije baš bilo tako. Možda je najbolje od sviju primjetila moja urednica g-dja Spadolini koja je u podnaslovu knjige na italijanskom izdanju napisala: “ljubav, prijateljstvo i smrt u jugoslavenskom paklu.” Da nije bilo tako ne bi danas i nakon velike vremenske distance u ljudima postojao žal za Jugom. Za mnoge je Titova Jugoslavija ostala jedina i voljena domovina.
Dijaspora: Ako je išta u trodjelnoj dejtonskoj BiH bilo nedjeljivo onda je to Mostar. Mostar pripada i Hrvatima i Srbima i muslimanima. Srba, mada je prošlo deset godina od rata praktično u Mostaru nema. Daleko do Mostara oni koji vole Mostar i koji drže do onog što su Srbi Mostarci stvorili – u Nevesinju su oživjeli Šantićeve, u Gacku Ćorovićeve susrete a u Bileći čuveni mostarski časopis Zora. Kako Vi gledate na odustvo Srba iz Mostara?
Marsela Šunjić: U početku rata mostarski Srbi nisu htjeli napustiti Mostar. Pošto ništa zajedničko nisu imali sa brđanima koji su rušili naš grad sa okolnih brda, vjerovali su da njih niko neće dirati. Svoje ubjeđenje su skupo platili. Mnogi od njih su završili u logorima i zatvorima, a neki su ubijeni mučeničkom smrću. Mostar je svoje Srbe izdao. Poniženi i povrijeđeni, protjerani su iz grada kao posljednji ološ. Sve su to mahom bili čestiti ljudi. Nije mi poznato da se ijedan mostarski Srbin našao na popisu osuđenika u Hagu. Danas više Mostaru trebaju Srbi nego Mostar Srbima. Protjerivanjem Srba iz Mostara isto kao i multietničkih brakova narušena je prirodna ravnoteža grada. Lijeva i desna obala Neretve se ljuljaju kao klackalica i nikad se ne zna ko će da pretegne. U Mostaru ulica Alekse Šantića danas nosi ime Mile Budaka, poznatog po stihovima »Srbe na vrbe.« Sa Šantićem se manipuliše. Nije »Emina« baš najbolja pjesma starog pjesnika da bi se ispjevavala na raznoraznim manifestacijama. Zašto se nikad ne spominju »Ostajte ovdje« ili »Pretprazničko veče«? U Sarajevu se vrše pregovori da i Mate Boban isto kao i Alija Izetbegović dobije svoju ulicu. I šta bilo ko može tražiti u takvoj psihozom zahvaćenoj BiH gdje postoji krajnja nesposobnost da se realno sagleda odgovornost svih onih krivih za rat bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Za luda čovjeka jedina stvarnost koja postoji je unutar njih samih, stoga je i moguće da se zločinci proglašavaju herojima.

Dijaspora: Roman je zaslužio daleko veću pažnju javnosti. Koliko je antiratni toliko je istorijski roman. Kao što je na putovanjnu sa juga na sjever, dolinom Neretve, nezaobilazan dolazak u Mostaru, tako bi trebala ova knjiga biti nezaobilazna kod svih onih koji tragaju za istinom o zbivanjima u nekada centralnoj jugoslovenskoj republici BiH. Bila ma kako teška istina je ljekovita. Vjerujemo da je više onih koje je Vaša knjiga obradovala. I hvale Vas i osporavaju u ono malo tekstova u štampi. Nemamo informaciju kako je štampa u Mostaru dočekala knjigu, da li je časopis za kulturu “Most” otvorio svoje stranice za Vašu knjigu. Šta nam o tome možete reći?

Marsela Šunjić: Roman je u Italiji i Rusiji doživio veliki uspijeh, a odlomak iz romana je objavio harvardski časopis “Scriptorium” u Americi. U nekim školama u Italiji roman je uvršten u obaveznu literaturu i deset godina nakon objavljivanja je svrstan među klasike koji se preporučuju. U Rusiji je štampan u tiražu od 10.000 primjeraka koji su se odmah razgrabili. Gospodin Besmertnih, ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza u Gorbačevoj Vladi je u svom predgovoru napisao da bi svaki Rus morao da pročitan ovaj moćni roman kako bi uvidio koliko je blagonaklona bila sudbina prema njima. Nažalost, knjiga nije imala nikakav publicitet u bosansko-hercegovačkim medijima. “Most” je bio jedini koji je objavio nekoliko odlomaka. “Na ratne teme pišu se najčešće prigodne knjige,” napisao je Predrag Matvejević u svoj recenziji za italijansko izdanje moga romana, “a ovo je svjedočanstvo nadišlo prigodu u kojoj je nastalo.” Ja nisam htijela da pišem ono što drugima odgovara. Nedostatak objektivnosti prema onome što se desilo u Mostaru upravo je notoran. Sve su se akcije “neprijatelja” ocjenjivale jednim mjerilom – svaka akcija vlastite nacije drugim. Sve ono što se desilo u Mostaru – odvođenje civilnog stanovništva u logore i zatvore, silovanja, progoni, dovođenje plaćeničke jedinice Juke Prazine iz Sarajeva da bi potpomogla podjelu multietničkog Mostara – sva ta djela su se smatrala nužna i opravdana uzvišenim ciljevima kojima su služila. Svi znamo da su Srbi bombardovali Sarajevo, ali ne znamo šta se Srbima radilo u Sarajevu. Kako su kriminalci okupljeni oko Izetbegovića, odvodili civile na prisilni rad, streljanje itd. Da sam napisala “prigodan roman”, vjerovatno bi odjek bio daleko veći.
Dijaspora: Prosječno obavješten Hercegovac a Mostarac posebno, čitalac Vaše knjige, može prepoznati više likova. Dva lika iz romana vratila su se u Mostar. To znamo i vidimo to kao dobar znak na putu povratka Mostara sebi. Da li je u ovoj činjenici moguće naslutiti temu Vašeg novog romana, recimo “Dobro jutro Grade”?
Marsela Šunjić: Mnogi Mostarci su dugo sanjali jedan te isti san, san o povratku u Mostar. Taj će san za većinu ostati neostvaren. Kada dođu u Mostar, pravi Mostarci se u njemu kratko zadrže: prespavaju, obiđu rodbinu i prijatelje a onda produže na more. Bojim se da će “Dobro jutro, Grade,” morati pisati neko drugi. Ja svanuće ne vidim. Mostar je nekad bio jedan od najljepših jugoslavenskih gradova zato što je imao dušu. Dušu grada su činili njegovi stanovnici. Danas je Mostar tužan, ružan i zapušten grad kao i svi gradovi bez njegovih stanovnika.
Dijaspora: Može li Dijaspora zaviriti u Vašu radnu sobu ili bolje rečeno u računar. Šta spremate novo?
Marsela Šunjić: Moja radna soba je mala i puna je fotografija i slika. Iznad naslovnice moje knjige visi uljani portret Maršala Tita. Nedavno sam posjetila Kuću cvijeća na Dedinju i položila buket ruža na Titov grob. Moj novi roman “Puno pozdrava s Mjeseca”, govori o izbjeglicama. Nesposobni da prebole Titovu Jugoslaviju, oni jedino žele otići na Mjesec, daleko od ove tužne planete Zemlje.
DijasporaSanjate li Mostar?
Marsela Šunjić: Ne više. Grad koji je nekad bio, živi još uvijek samo u mom sjećanju. Posljednja rečenica u romanu glasi: “Neka ti je lahka noć.” U prenesenom znacenju, Gradu sam poželjela lahku zemlju. U svome romanu Mostar sam sahranila.
Dijaspora: Povod za ovo pitanje nalazimo u reportaži “Raskušeni Mostar” kojom je Dijaspora obilježila obnavljanje u ratu porušenog simbola Mostara. “U Mostaru, koji se nalazi u zemlji gdje je sokoro 50 odsto radno sposobnog stanovništa bez posla, jedanaestogodišnji dječak pita; zbog čega je toliko džamija u gradu? Vozač odgovara kako muslimani podižu džamije u inat Srbima i Hrvatima, da Hrvati podižu crkve u inat Srbima i muslimanima. Srbi, naravno, rade to isto u inat muslimanima i Hrvatima”. Poslije je ljubazni vozač, inače musliman, dječaku rođenom i odraslom u inostranstvu trebao objašnjavati riječ inat. Teško je reći da je to istina- što je dječaku rekao vozač Alija, ali ovakvo ili slično objašnjenje, uvjerili smo se tih dana, snažno je prisutno među običnim ljudima u toj zemlji.
 Mostar ne liči na sebe”. Kakav je Vaš komentar?
Marsela Šunjić: Bila sam ljetos u Mostaru – dočekala me je ona ista svjetlost koja me uvijek podsjećala na Mostar i o kojoj je Andrić tako lijepo pisao. Samo te svjetlosti više nisam mogla naći na licima ljudi. Na svakom ćošku siromaštvo je bilo očigledno. Često sam vidjela ljudi kako kopaju po kantama za smeće u potrazi za otpacima hrane, stoga i nije čudo što traže izlaza u Bogu ili Allahu. Jednostavno, nastoje pobjeći od materijalne i ekonomske stvarnosti u koju su ih doveli banditi koji su razbuktali nacionalne strasti da bi uništili i pokrali našu zemlju. Danas ti isti banditi grade džamije i crkve. Služe se religijom da bi još više zatucali ljude, jer zatucan čovjek ne može shvatiti da je iskorišten i eksploatisan. Marx je imao pravo kad je rekao da je religija opijum za mase.
Dijaspora: Mislite li se vratiti Mostaru ili (poslije Milana a onda Ljubljane) nastavljate putovanje od nemila do nedraga?
Marsela Šunjić: Osim u Milanu i Ljubljani, živjela sam pet godina i u New Yorku gdje sam magistrirala književnost na koledžu Sarah Lawrence. Za mnoge od nas je bilo strašno što smo morali otići iz domova, a Amerikanci se prosječno sele 13 puta u toku života. Ne znam da li ću se vratiti u Mostar. Ja nikad i nisam mislila napustiti Mostar, a ipak sam morala otići. Ne znam šta život može sutra donijeti. U Ljubljani sam stvorila svoj dom. Naučila sam živjeti u svijetu.
Svijet je moj dom i moja domovina.
Razgovarao: Aco Dragićević
Dijaspora, broj 47-48, novembar- decembar 2005, strana 12-13

Više informacija o knjizi “Laku noć Grade”, njenim izdanjima na italijanskom i ruskom jeziku, reagovanju čitalaca na ovu potrebnu knjigu može se pronaći na adresi: http://www.marsela.cc/
Umro je biograf Mostarske raje
Marsela Šunjić kakvu će je pamtiti Mostarska raja i njeni čitaoci
Pisac Marsela Šunjić nije više među živima. Umrla je u Hanoveru (Njemačka) 18. februara 2009. godine.
Iz mladalačkih dana, mada je studirala i završila studije ekonomskih nauka (diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Mostaru 1986.), nosila je želju da se bavi pisanjem. I sreća je za književnost i ljubitelje dobre knjige da Marselu Šunjić ta želja nije napuštala u njenom dinamičnom ali nažalost kratkom životu. Počela je kao slobodni novinar, odmah nakon završetka studija. Javljala se u programima Radio-Sarajeva, govorila na Radio-Mostaru, ispunjavala stranice časopisa za žene Ana. Njen intervju sa poznatim šahistom Anatolijem Karpovom objavio je u zentu Karpova kao šahiste ”Svijet” (Sarajevo). A onda je došao rat. Marsela će napisati reportažu iz voljenog grada i objaviti je u beogradskom listu «Vreme» a potom i slovenačkoj «Jani». Kako je naš časopis zabilježio, u razgovoru sa Marselom 2005. godine, reportaža je nosila naslov ”Mostar, grad koji više ne postoji”. Iz te reportaže rodiće se ideja o knjizi.
U književnost je, po sopstvenoj želji, ušla na jeziku koji više ne postoji- na srpsko-hrvatskom jeziku. Njena prva knjiga izašla je u Ljubljani i nosi naslov «Laku noć Grade». O toj knjizi koja je posvećena Mostaru i događajima u ovom gradu u vrijeme rata krajem minulog vijeka, Marsela je govorila za ovaj časopis. Intervju je objavljen u štampanom (broj, 47-48 ) i elektroskom izdanju. Knjiga je potresno svjedočanstvo o Mostaru i mostarskoj raji u teškim ratnim danima. Prevedena je na ruski i objavljena u tiražu od 10 hiljada primjeraka. Ušla je u ruske biblioteke i našla se na policama knjiga zajedno sa ruskim klasicima koje je rado čitala Marsela Šunjić. Knjiga Laku noć grade objavljena je i na italijanskom dok je harvardski časopis Scriptorium prenio dijelove iz romana na engleskom jeziku.
Poslije pune decenije nakon prve Marsela Šinjić javila se drugom knjigom koju je najavila u razgovoru za naš časopis; ”Puno pozdrava sa mjeseca”. Posvećena je mostarskoj raji koju su vjetrovi rata raznijeli na sve strane svijeta. Kako je sama govorila to je sotrija o nesposobnim da prebole gubitak svega što su imali- uključujući mladost, jezik i na kraju i samu zemlju.
Potucajući se i sama po svijetu- od rodne Ljubljane, preko Milana i Njujorka- noseći Mostar i njegovu svjetlost, Marsela je magistrirala kreativno pisanje u Njujorku (Sarah Lawrence Collegu). Učinila je to sa željom da mladalački san ostvari. I ostvarila je to na sreću hiljade i hiljade njenih čitalaca i poštovalaca.
Marsela Šunjić rođena je 26. decembra 1963. godine u Ljubljani. Njeni roditelji mama Vesna, poznata ličnost iz svijeta mode i otac doktor Zdravko Šunjić, u prvom mjesecu Marselinog života doveli su je kod bake i dede Ilije Dabića u Mostar. Mostar i mostarska raja bili su i ostali njena velika ljubav. Do kraja života.
Prvobitno je bilo planirano da se sahrana Marsele Šunjić obavi u rodnoj Ljubljani. Njeni roditelji i rodbina, znajući za Marselinu vezanost za Mostar i Mostarsku raju, odlučili su da se Marsela sahrani na groblju Sutina u Mostaru. Time su ispoštovali želju raje iz Mostara da Marsela, biograf njegovih najtežih godina, bude sahranjena baš u Mostaru. Više od 5 hiljada ljudi bilo je na posljednjem ispraćaju Marsele Šunjić. Bilo je to 28. februara 2009. godine. Tog dana Marsela se vratila iz velikog svijeta koji je skoro pune dvije decenije bio njen dom i njena domovina.
Riječ sapatnika po peru i stranstvovanju
– U prvi mah nisam povjerovao u vijest; ničim nije bila najavljena. Ugasio se život Marsele Šunjić!? Pokoj joj duši!
Ljetos smo naširoko razgovarali o njenom trećem romanu; imala je ideju, fabulu, materijal, inspiraciju i energiju. Umjesto očekivane prve ruke romana, koju mi je obećala poslati, iz Ljubljane je stigla kobna vijest: Marsela se preselila u nebeske odaje. Teško je prijateljima. A kako je tek roditeljima, Vesni i Zdravku. Ne smijem ni zamisliti. A moram ih nazvati. To se mora. Uzeo sam telefon, zadrhtala je ruka, na tren sam se zaustavio. Prisjetih se da sam se ovako osjećao kad sam izjavljivao saučešće, jednoj drugoj majci, koja je izgubila dvanaestogodišnjeg sina. Šta reći; koje riječi utjehe? Nazvao sam i drhtavim glasom počeo govoriti, a ta majka me prekinula i objasnila, da je Gospodu trebao još jedan anđeo, pa je odabrao najljepšeg, njenog sina. Biće mu lijepo.
Povjerovao sam.
Konačno sam se odvažio i nazvao Marselinu majku. „Neki dan smo pričale o tebi“, dočekala me je ožalošćena majka i dodala, „ona nas i sada sluša. Susrešćemo se mi s njom“, izreče misao koja je ne napušta. „Hoćemo, hoćemo“, uzvratio sam, i u tom času čuo nebeski šapat: Laku noć grade, Puno pozdrava s mjeseca.
Podigao sam pogled put neba i uzvratio – „Marsela, slava ti i hvala“.
Danilo Marić, Charlotte
sa dijaspora sajta prenio Radovića sokak

najnovije vijesti možete pročitati OVDE

Posted in: zanimljivosti