>Kako pravno raspetljati antifašističke i komunističke zločine?

Posted on February 17, 2011

0


>

Istraga ratnih zločina koje su pripadnici antifašističke vojske počinili na tlu Hrvatske 1945. godine otvara politička i pravna pitanja od europskog, pa i svjetskog značaja. S obzirom na protek vremena, danas je moguće procesuirati samo nezastariva kaznena djela, i to: genocid iz članka 156., agresivni rat iz članka 157., zločin protiv čovječnosti iz članka 157a. te ratne zločine iz članaka 158., 159. i 160. Kaznenog zakona. Notorno je da genocid nije počinio ni jedan pripadnik Antifašističke koalicije. Agresivni rat pokrenule su sile Osovine. Zločin protiv čovječnosti može se počiniti na mnoge načine, ali za njegovo postojanje bitno je da se čini u sklopu širokog ili sustavnog napada iz nacionalističkih, rasističkih ili uopće fašističkih motiva. Ni takav zločin nije počinio nijedan pripadnik Antifašističke koalicije, štoviše, ta je koalicija i vodila rat zato što su ta djela – u monstruoznim razmjerima – činili pripadnici sila Osovine, njihovih satelita i kvislinških režima.

Ratni, pak, zločini mogu se počiniti samo za vrijeme rata, oružanih sukoba ili okupacije – što u konkretnom slučaju znači do 8. svibnja 1945. – i to: protiv civilnog pučanstva (članak 158.), ranjenika i bolesnika (članak 159.) i ratnih zarobljenika (članak 160.). Pod ratni zločin protiv civilnog pučanstva mogla bi se podvesti saveznička bombardiranja gradova pod njemačkom kontrolom i mnogi brutalni zločini Crvene armije. Za biće tog kaznenog djela potrebno je postojanje naredbe i nedvosmislene namjere da se napadne civilno pučanstvo. U njega ne spadaju izolirana i pojedinačna zlodjela koja se ne mogu podvesti pod teške nezastarive zločine. Jugoslavenska partizanska vojska je u Drugom svjetskom ratu činila zločine protiv civila, ali samo vrlo temeljita, skrupulozna i objektivna istraga, neopterećena mitom fojbi i Bleiburga, može utvrditi spadaju li ti zločini pod međunarodnopravnu definiciju ratnog zločina protiv civilnog pučanstva, odnosno pod inkriminaciju iz danas važećeg članka 158. Kaznenog zakona.

Ako se promatra vrijeme nakon 8. svibnja 1945. za današnje procesuiranje u obzir dolazi samo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika opisan u članku 160. Kaznenog zakona jer su ratni zarobljenici zaštićeni međunarodnim pravom i nakon prestanka borbi. To je, dakle, jedini ratni zločin koji se može počiniti nakon završetka ratnih operacija.

Sva druga zlodjela, koja ne spadaju u kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom definirana u Trinaestoj glavi KZ-a, su izolirani pojedinačni zločini koji su pali u zastaru.

Dvojbeno je i koji su kazneni propisi danas primjenjivi u takvim slučajevima imajući u vidi zabranu retroaktivne primjene. Jesu li to međunarodni pravni izvori po kojima je vođen Nürnberški proces ili tada važeće jugoslavensko kazneno pravo?

Problem ratnih zločina koje su počinili pripadnici Antifašističke koalicije – dakle pripadnici vojski SSSR-a, SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Jugoslavije, Poljske i tako dalje – europsko je pitanje i ako Hrvatska(s pravom) drži da ga je potrebno pravno raščistiti onda začuđuje da nije pokrenula diplomatsku inicijativu kako bi se, barem u Europskoj uniji, pokrenuli odgovarajući postupci. To znači da bi, primjerice, protiv savezničkih pilota i njihovih nadređenih koji su bombardirali Dresden, Hamburg, Köln ili Zadar, a zasigurno ih još ima živih, trebalo pokrenuti kazneni postupak zbog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva. Benito Mussolini je, primjerice, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga Talijanske Socijalne Republike, imao status ratnog zarobljenika. Njegova ljubavnica Clara Petacci nije imala nikakav politički utjecaj i razumno je pretpostaviti da je bila nevina, a Mussolinija su štitile i presumpcija nevinosti i status ratnog zarobljenika. Ipak su Mussolini i Petacci strijeljani bez suđenja. Zašto radi sveobuhvatnog europskog rješavanja neriješenih pravnih pitanja iz Drugog svjetskog rata hrvatska diplomacija talijanskoj vladi ne bi postavila to pitanje? Naredbu za strijeljanje Mussolinija potpisao je Leo Valiani. Hrvatske vlasti bi, ako žele biti dosljedne, trebale tražiti od vlade u Rimu da Leu Valianiju posthumno oduzme naslov senatora Republike Italije, kada već protiv njega nije moguće voditi kazneni postupak zbog ratnog zločina protiv ratnog zarobljenika – jer je umro 1999. Možda hrvatska diplomacija drži da to nije oportuno? Čini se da hrvatska policija drži da jest.

Drugi svjetski rat se nije vodio samo u Kustošiji

Svi zločini koje su u Drugom svjetskom ratu počinile sve savezničke antifašističke vojske dio su istog konteksta i tako ih treba promatrati. To je bio svjetski rat koji se nije vodio samo u Kustošiji. Zato i kaznena politika po pitanju ratnih zločina koje su počinili pripadnici antifašističkih vojski treba biti ujednačena na svjetskoj ili barem europskoj razini. Hrvatska se prema tim zločinima treba odnositi kao i druge europske zemlje ili će iskoristiti prigodu i udijeliti uzornu lekciju pravosuđima europskih zemalja, kao država odana legalitetu koja procesuira i antifašističke zločine.

‘Komunistički’, pak, zločini mogli su se dogoditi samo nakon 8. svibnja 1945, no to je tek politička, pravno irelevantna kvalifikacija. Nijedno djelo proizišlo iz komunističke vladavine ne može se podvesti pod nezastarive zločine iz Trinaeste glave KZ-a. Zločini koje su počinile antifašističke vojske tijekom ratnih operacija u Drugom svjetskom ratu i zločini koje su te vojske počinile protiv ratnih zarobljenika sila Osovine (i njihovih satelita), svakako nisu ‘komunistički’, nego ‘antifašistički’ zločini. I u pravednom ratu je moguće počiniti zločine. Ako ih se želi rasvijetliti i procesuirati, treba ih nazvati pravim imenom i podsjetiti da su počinjeni u borbi protiv najvećeg zla koje je ikada prijetilo čovječanstvu. Primjerice, britanska javnost stidi se i danas Arthura Harrisa, zapovjednika bombarderskih snaga RAF-a, no nitko priseban ne dovodi u pitanje činjenicu da se ljudski rod 1945. spasio od fašističke apokalipse.

Invazijom i okupacijom Jugoslavije 1941. sile Osovine počinile su ratni zločin što je i utvrđeno na Nürnberškom procesu. Iz praktičnih razloga, radi uštede broja vojnika potrebnih za okupacijske postrojbe, na dijelu jugoslavenskog teritorija prepustile su vlast skupini terorista koji su svoju tvorevinu nazvali Nezavisna Država Hrvatska. Nacisti su ubrzo uvidjeli da je to bila greška. Zločini koje su vlasti te tvorevine počinili bili su takvih razmjera i takve brutalnosti da su ih se i sami nacisti užasavali.

Činjenica da je tom zločinačkom režimu Hitler pružio priliku da zlorabi hrvatsko ime doista ne bi smjela stvarati zabunu. Uhićeni pripadnici odmetnutih skupina fašista, koji su pokušali nastaviti borbu i nakon završetka Drugog svjetskog rata, svakako se ne mogu podvesti pod definiciju ratnog zarobljenika. Policija i pravosuđe tadašnje Narodne Republike Hrvatske bili su, istina, pod kontrolom komunista, postupali su brutalno prema odmetnicima i pritom su, kao i u slučaju Clare Petacci, stradali i nevini ljudi, no poslijeratne brutalnosti komunističkih vlasti nisu ratni zločini, pa zbog zastare više ni ne mogu biti procesuirani. Neovisno od toga, komunistički doprinos antifašističkoj borbi ponajbolje je opisao Winston Churchill rekavši da bi se protiv Hitlera borio i u savezništvu s vragom i paklom. Da je drugačije razmišljao naša civilizacija ne bi preživjela.

Vuk Perišić (Tportal.hr)

preuzeto sa abrasmedia.info
Posted in: antifašizam