>Intervju sa rediteljem kontroverzne predstave u Hrvatskoj ("Buđenje proljeća"), Ivanom Frljićem: Od raspeća do kukastog krsta

Posted on February 17, 2011

0


>

Od raspeća do kukastog krsta

Intervju vodila: Milica Jeremić 
( izvor: kontra-punkt.info)

OLIVER FRLJIĆ (Travnik, 1976.) je pozorišni reditelj iz Hrvatske. Radio na predstavama u Rijeci, Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Subotici i Novom Sadu, a uskoro bi toj listi trebalo da se pridruži i Beograd (Otac na službenom putu, A. Sidrana). Njegove predstave su nagrađivane, angažovane i izuzetno zapažene: Blizanke, Turbo folk, Bakhe, Strah u Ulici lipa, Buđenje proljeća, Preklet naj bo izdajalec svoje domovine, Kukavičluk. Trenutno se u Zagrebu očekuje premijera njegove Družbe Pere Kvržice po romanu Mate Lovraka kojom se, kako kaže, želi obratiti najmlađoj publici i govoriti im o nesebičnosti, solidarnosti, o radu u interesu opšteg dobra – svim onim stvarima koje su im danas uglavnom nepoznanica. Buđenje proljeća je adaptacija teksta nemačkog pisca Franka Vedekinda, napisanog krajem 19. veka i, na jedan vrlo direktan način, funkcioniše kao oštri napad na društvene institucije. Ovom predstavom u izvođenju Zagrebačkog kazališta mladih, Frljić se po prvi put predstavio beogradskoj publici na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Oliver kaže da je pozorište za njega polje političke borbe.
Idemo:
U okviru gostovanja Zagrebačkog kazališta mladih u Jugoslovenskom dramskom pozorištu od 28. do 30. januara, imali smo prilike da pogledamo i tvoju predstavu ‘Buđenje proljeća’, po tekstu Franka Vedekinda. Kako si se odlučio baš za ovaj tekst, i da li si pre svega već imao ideju o predstavi koja bi se bavila mladima i društvom danas? Dakle, šta je došlo prvo, određena tematika ili sam Vedekindov tekst?
Uvijek polazim od određenog problema ili kompleksa problema. Najčešće su to društveni problemi. Tekst dolazi naknadno, kao neka vrsta medijatora. Ne vjerujem da tekst može nešto govoriti ukoliko ja nemam što za reći. Takav je bio slučaj i sa izborom Wedekindovog teksta. Htio sam u jednoj katoličkoj zemlji, u kojoj se većina ljudi osjećaju i deklariraju kao pripadnici rimokatoličke vjeroispovijesti, kritički progovoriti o Crkvi, o svim njezinim problemima, od sprege s visokom politikom, preko otvoreno ratnohuškačkog angažmana u devedesetima, do najnovijih slučajeva pedofilije koji je potresaju i pred kojima su i pastva i crkveni vrh godinama zatvarali oči.

Tvoja predstava pokazuje koliko je Vedekindov tekst, iako pisan 1891, univerzalan i koliko se, nažalost, nakon više od sto godina može napraviti savršena analogija sa savremenim hrvatskim društvom, njegovim tabuima u tretiranju teme seksualnosti, vaspitanjem i obrazovanjem i ulozi određenih ideoloških aparata poput Crkve, porodice i škole. Koliki je zaista udeo Katoličke crkve u svetovnom životu Hrvatske danas, i možeš li da se osvrneš na duži vremenski period, recimo poslednjih 20 godina?
Udio crkve je ogroman, ali nije danas nije tako vidljiv. “Buđenje proljeća” pokazuje da crkva i danas formira seksualni identitet mladih, vrši nasilje nad njihovim izborom u ovom polju, ne dozvoljava bilo kakva odstupanja od heteroseksualnog normativa, zabranjuje ženama odlučivanje o vlastitom tijelu… Moglo bi se još dugo nabrajati gdje i kako crkva širi svoju ingerenciju i na stvari koje u jednoj sekularnoj državi ne bi trebale spadati pod njezinu ingerenciju. Uvođenje vjeronauka u škole također je pokazatelj da hrvatska država stalno drži neka vrata otškrinuta za crkvu i vidi je i njezino učenje kao relevantan faktor u formiranju djece i mladih. U isto vrijeme, djeci u školama nije ponuđena alternativa, etika ili neka komparativna povijest religija. Mislim da time država svojim građanima, ateistima ili vjernicima nekatoličke vjeroispovijesti, upućuje jasnu poruku da su manjina. Djeca koja ne idu na vjeronauk, iako je pritisak toliko velik da roditelji koji nisu vjernici djecu upisuju na vjeronauk, sat vjeronauka provode izolirana od ostale djece. I, na kraju, ne smijemo zaboraviti i politički utjecaj crkve. Svaka politička opcija u Hrvatskoj se dodvorava Crkvi jer je svima jasno da su propovjedaonica u izborno vrijeme jaka propagandna mašina. Tu je i niz drugih usupaka: od sramotno provedene denacionalizacije do vasalskih ugovora sa Svetom stolicom.
‘Buđenje proljeća’ je u Hrvatskoj premijerno prikazano u maju prošle godine, a predstava je proglašena i za najbolju na prošlogodišnjem Jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicu. Kakve je reakcije izazvala u hrvatskoj javnosti? Kakav je bio stav Crkve, budući da se dotiče i teme kao što je pedofilija u crkvenim redovima?
Ovo nije prvi put da u svom kazališnom radu progovoram o Katoličkoj crkvi ili vrijednostima koje ona zastupa. Crkveni krugovi su me žestoko napali kad sam radio “Bakhe” u Splitu jer sam tamo dovodio u pitanje nacionalne vrijednosti i zločine na kojima je izgrađena Hrvatska država. Međutim, nakon toga su, valjda, shvatili da mi time samo daju medijski prostor. Zato su s “Buđenjem proljeća” izostale takve reakcije i retorika.

Kako ti izgledaju tinejdžeri u Hrvatskoj/Zagrebu danas? Postoji li taj religiozni revival i medju mladima u Hrvatskoj kao što je to slučaj sa Srbijom? Rekla bih da je veliki deo mladih u Srbiji (pritom mislim na veća urbana mesta), deo te čitave generacije 90ih religiozno svestan, retko da naiđem na tinejdžera/ku koji dovode ovakve dogme u pitanje, a veliki deo njih se na tom površnom, turbo nivou identifikuje sa institucijom crkve (malo malo, pa se krste, nose brojanice, odlaze u crkvu i sl). Izgleda kao da se obrazac neposlušnosti nekako izgubio, ili ako i postoji, postao je svoja inverzija (biti kul je biti nacionalista/kinja, navijati za svoj tim, biti religiozan, umlatiti pedera, mrzeti/omalovažiti Drugog i drugačijeg)…
Situacija je ista. Imali ste priliku sada vidjeti predstavu Boruta Šeparovića “Generacija 91-95” i ona je najbolji primjer onoga što mladi danas misle i rade u Hrvatskoj. Oni se, manje-više, svi deklariraju kao vjernici. U isto vrijeme slušaju Cecu i Thompsona. Nemaju problem ni sa Bajom Malim Knindžom jer je to sve samo muzika. Neki od njih već jesu, a neki će sutra postati biračko tijelo. Njihove odluke će kreirati našu političku stvarnost.
Pored toga što se predstava bavi religijom, politikom i seksualnošću, te temama kao što su abortus i samoubistvo, u pitanje dovodi i pojam klasičnog obrazovanja, što se najbolje vidi kroz lik Moritza Stiefl-a. Da li je predstava dovela do dijaloga u hrvatskom društvu i diskusije o temama kojima s bavi? Da li su srednješkolci došli da vide predstavu sa školom, jer nameće se da bi ista trebalo da bude obavezno štivo?
Srednjoškolci odlično reagiraju na predstavu. Naravno da školama ne pada na pamet da ih organizirano vode na “Buđenje proljeća” jer predstava dovodi u pitanje upravo tu instituciju i njezine modele proizvodnje i prijenosa znanja, a još više pedagoške obrasce. Prestali su nas tući u školi, ali su načini i sredstva kontrole postala još rafiniranija. Škola je i dalje mjesto na kojem se radi sve da se današnjeg učenika, a sutrašnjeg punopravnog građanina ne pretvori u punopravnog političkog subjekta. Škola, umjesto da formira, deformira. Ona nas ne uči da propitujemo sustave vrijednosti i istina kojima smo izloženi, uključujući i njezinu vlastitu doktrinu, nego da im se podvrgavamo.
Pročitala sam u programskoj knjižici predstave da si pre režije i radiofonije, diplomirao filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. O kakvoj obrazovnoj instituciji je reč, i kako je izgledao tvoj razvojni put, kako je nastajao tvoj ‘portret umetnika u mladosti’? Drugim rečima, gde se danas deca uče kritičkom promišljanju i problematizovanju stvarnosti? Šta/ko je na tebe uticao?
Ja sam se formirao u jednom ekstremno represivnom obrazovnom sustavu. Isti taj sustav prošli su i James Joyce i Luis Buñuel. Kad sam uspio apstrahirati sve ono što mi se tim sustavom kao znanje prenosilo, počeo sam kritički misliti. Zapravo, uvijek me zanimalo ono što ostaje neproblematizirano. Npr. na kojoj ideološkoj bazi se nešto gradi. Socijalna nepravda i nejednakost su upisani u sredstvu za proizvodnju, pa radilo se i o sredstvima za proizvodnju znanja. Što se studij više bližio kraju, sve me je manje zanimalo ono što on nudi kao znanje, a sve više neka fukoovska analiza uvjeta za stvaranje određene diskurzivne hegemonije.
Ako je jedan od ciljeva predstave bio da raskrinka malograđanski moral i društvene konvencije koje sputavaju ljudske nagone, da li je predstava bila napadnuta kao puka provokacija s jedinim ciljem da šokira? Jesi li bio kritikovan zbog odsustva suptilnosti?
Nije. Ali ona nije ni bila mišljena kao puka provokacija, a moram priznati da ne znam što je to suptilnost. Je li to ono kad vam uljudno kažu da ste tehnološki višak, daju vam radnu knjižicu i ne spomenu pri tome probleme koje ćete zbog gubitka posla imati da prehranite svoju obitelj? Možda bi na taj način trebalo govoriti o društvenim problemima. Suptilnost ostavljam drugima. Mislim da ih ima dovoljno koji su u svom kazališnom jeziku i društvenom angažmanu suptilni.
Nemoj me pogrešno shvatiti, ovo nije bilo izgovoreno u kritičnom duhu – ja ne mislim da je suptilnost ovde potrebna. Prosto mi se to samo nametnulo kao mogućnost, ili pak vrlo verovatna i česta opaska mejnstrim kritike kad se radi o in-yer-face teatru. Zapravo me prijatno iznedadjuje da je nije bilo – obično se nađe neko da o tome napiše koji redak kada su ovakve stvari u pitanju.
Sam kraj predstave je jako upečatljiv, to plastično izjednačavanje fašizma i Katoličke crkve, dve represivne, ubilačke i istorijski povezane ideologije je vrlo jasan čin određivanja neprijatelja. Kakve je reakcije to izazvalo?

Na premijeri se, nakon što glumac Sreten Mokrović na križ stavi prvi element koji će ga pretvoriti u svastiku, začulo: “Neće valjda.” Dosta ljudi, koji vole za sebe misliti da su lijeve orijentacije, mi je reklo da je to malo “too much”. I njima, valjda, socijalnoj nepravdi i njezinim korijenima usprkos, trebaju rafiniraniji znakovi, ne smije to biti tako jednoznačno. A kao da nešto, svim mojim naporima usprkos, može postati jednoznačno. Svakome tko išta zna o kazalištu i kazališnoj semantici je jasno da autor donekle može kontrolirati označitelje, ali jako teško označeno. Crkva i fašizam dijele puno toga zajedničkog. Npr. zakonski provođeno istrebljivanje druge vrste mišljenja. U tom smislu mislim da je fašizam dosta toga naučio od crkve, a crkva ga je u određenim povijesnim trenucima otvoreno podržala. Sjetimo se samo situacije u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Olivere, puno ti hvala. Da li želiš da kažeš još nešto za kraj?
Hvala tebi.

***Frank Wedekind
(1864-1918), romanopisac, pesnik, dramaturg, glumac, rođen u Hanoveru. Prve pesme i parodije piše i izvodi sa petnaest godina. U usto vreme stiče i prva seksualna iskustva.Do Prvog svetskog rata putuje Evropom gde dolazi u kontakt sa tadašnjim tendencijama u umetnosti, a istovremeno proživljava brojne erotske avanture koje beleži u dnevnik i koje kasnije koristi u svojim radovima. Sa 35 godina na kratko završava u zatvoru zbog uvrede cara, što beleži početak njegovih problema sa cenzurom i optužbama za nemoral koje će ga pratiti kroz čitavu spisateljsku karijeru. Sa 42 godine ženi se dvadeset godina mlađom glumicom, te postaje izuzetno monogaman i ljubomoran suprug, kasnije i otac dvoje dece. Uz Buđenje proljeća, najpoznatije drame su mu Pandorina kutija, Zemni duh, Mrtvački ples. Oštroumnim psihoanalitičkim krokijima, britkim analizama bizarnih erotskih slučajeva i raskrinkavanjem večitih društvenih tabua, kao Frojdov savremenik, postavio je most između romantičarskog individualizma i novog doba zapadne civilizacije zasnovanog na Ničeovoj dijagnozi dekadencije. (odlomak iz programske knjižice predstave)

Posted in: intervjui