>Mile Kekin : Najveći drug svih naroda i narodnosti (Mrzim Tita!)

Posted on February 16, 2011

0


>

Mrzim tog Tita! Zašto je baš danas morao umrijeti. Zašto nije mogao pričekati do sutra kad ionako idem u školu i ne mogu gledati crtiće. U sljedećih par dana samo se o tome pričalo na oba programa. Nisam si mogao objasniti zašto Nijemci toliko pričaju o njemu. Pa zar ih on nije ubijao u ratu?

Kakav naslov. Ha? Takav naslov vam automatski garantira gomilu sočnih komentara, lijevih i desnih. Ali zar nije tako s baš svakom temom na internetu? Bilo da je riječ o uzgoju tulipana ili popravku auspufa, ispod svakog topica u komentaru će se naći barem jedan desničar da jebe nekom majku komunjarsku i netko lijevi da gospona državotvorca natakne na onu stvar. Umjetnost debatiranja u ovoj regiji nikad nije zaživjeli. Ali vratimo se onom drugu koji, po mom mišljenju, također snosi veliki dio odgovornosti za nedostatak pametnih argumentiranih rasprava u medijima.

Svi vi dragi ljudi otvorenog srca i uma, izvolite ući u mom mali vremeplov. Poziv, normalno, ne vrijedi za desničare koje nataknem na jednu stvar. Čisto da ne ispadnem neutralan.

Vratit ću vas u jedan oblačnu majsku nedjelju. Vrijeme: negdje prijepodne, a mjesto radnje: Jug Njemačke iliti mala seoska katolička crkva na jugu Njemačke. Imam devet godina, stojim upicanjen, u plišanom odijelu zalizane kose, oko vrata mi zavezana leptir mašna. Izgledam ko minijaturni konobar što pred oltarom čeka da primi narudžbu. Čuvam tu sliku u najdonjoj ladici , skupa s drugim nedragim komadićima sjećanja. Pop s druge strane šanka dostojanstveno popuje o nebu, Bogu i paklu, a ja sam gladan i piša mi se. Tata je rekao da će nam popodne doći rodbina i prijatelji da proslave moju prvu pričest i da ću dobit puno darova. Zamišljam što bi sve mogao dobiti, tako skraćujem vrijeme i konačno žvačem hostije i ćiribu-ćiriba, amen, hvala dragom bogu, u čiji sam se fan klub upravo upisao, završilo je. Doma me dočekuje ručak iz snova. Pečeni picek s krumpirom. Poslije moram pospremiti svoju sobu jer dolaze gosti. Prošlo je već pol tri, a još nitko nije stigao. Zvoni telefon, mama se javlja i za par sekundi je u suzama. Umro je drug Tito.

Tata sklapa novine uz uzdah a u kurac krasni. Cijelo popodne zvoni telefon. Ništa od fešte. Ništa od mojih darova danas. Vani kiša sipi. Idem gledati televiziju jer nedjeljom popodne je na njemačkoj televiziji super dječji program. Ali i od toga ništa. Izvanredne vijesti o smrti druga Tita, nakon čega slijedi bezbroj komentara, izrazi sućuti, redaju se s tipovi s kravatama bez kraja i konca i tako cijelu večer.

Mrzim tog Tita! Zašto je baš danas morao umrijeti. Zašto nije mogao pričekati do sutra kad ionako idem u školu i ne mogu gledati crtiće. U sljedećih par dana samo se o tome pričalo na oba programa. Nisam si mogao objasniti zašto Nijemci toliko pričaju o njemu. Pa zar ih on nije ubijao u ratu?

Što sam ja s devet godina znao o Titu… Da je predsjednik moje Heimat, Jugoslawien. Da ga tamo jako vole jer uvijek kad dođemo u našu Heimat njegove slike vise posvuda i na zidovima piše da je on baš super predsjednik. U knjizi iz jugoslawische Schule u koju idem dva puta tjedno poslije normalne škole učili smo da je drug Tito cvijet naših naroda i narodnosti. U Njemačkoj nikad nisam pročitao nešto slično o nekom političara. Iz toga, bistar kakav već jesam, zaključujem da je on bolji od njemačkih političara. Također smo učili da je Jugoslavija zemlja u kojoj žive puno naroda koji se jako vole jer imaju bratstvo i jedinstvo. I učili smo jednu pjesmu u kojoj obećavamo drugu Titu da nećemo skrenuti s njegovog puta. Pitam se hoćemo i dalje pjevati tu pjesmu sad kad ga više nema da nam kaže ako smo skrenuli s puta. Mama i tata mi nisu nikad previše pričali o njemu jer se nisu bavili politikom. Samo su mi rekli da je on jako veliki predsjednik i da je dobar je dopušta svima da putuju kamo god hoće.

Jedino mi nije jasno, ako je Tito tako super, zašto mama i tata moraju raditi u Njemačkoj…


6yka.com

Posted in: kolumne