>Bošnjačke muke po multikulturalizmu

Posted on February 15, 2011

0


>


Ivan Lovrenović (Radio Sarajevo)

Dok tradicionalna Bosna nije imala ideju o sebi kao “multikulturalnoj”, ona je to u svakodnevnici, u nekonceptualiziranoj praksi još nekako i bila

Dok tradicionalna Bosna, takoreći, nije imala ideju o sebi kao „multikulturalnoj”, ona je to u svakodnevnici, u nekonceptualiziranoj praksi još nekako i bila; kada je tu ideju i tu terminologiju prihvatila kao nešto što bi trebalo adekvatno izražavati njezinu društvenu strukturu i „prirodu”, ona je to prestala biti.

Multikulturalnost kao društveni koncept nastao na iskustvima Zapada u razdoblju laicizma i moderniteta, koji označava simultanu prisutnost različitih, međusobno ne-bliskih i „nerazumljivih” jezičnih i etničkih zajednica u istom državno-političkom okviru, te način rješavanja problema koji iz toga proizlaze, samo je djelomično, u vrlo ograničenom smislu bio primjenljiv na Bosnu i Hercegovinu kakva je povijesno postojala do 1992. godine, odnosno do Daytona 1995, a kakva unatoč svemu bazično postoji i danas.

U pravom i jasnom smislu u Bosni se moglo govoriti samo o višekonfesionalnosti, te u modernomu dobu, nakon dovršenih političkih procesa nacionalne samoidentifikacije – o višenacionalnosti. Također, moglo je biti govora i o kulturalnomu pluralizmu, u onom posve specifičnom smislu u kojemu postoje jasne kulturalne razlike što su se povijesno generirale na osnovi civilizacijsko-religijskih razlika. No, te razlike nisu poništavale mozaičnu kulturnu cjelovitost bosanskohercegovačkog prostora, u onome smislu u kojemu se kultura shvaća kao mogućnost nesmetanoga komuniciranja u zajedničkom referencijalnom i sociokulturnom okviru.

Istu sliku je pružao, pruža zapravo i danas, govorni jezik u Bosni: on je doista u svim bitnim strukturalno-jezičnim elementima zajednički. Postoje kulturalno-jezične razlike, razlike u književnopovijesnom razvoju i literarnim formama, kao i općenito i jezično-povijesnom pamćenju, ali status i priroda tih razlika nije nešto zbog čega bi se racionalno moglo govoriti o višejezičnosti. Dakle, kada se danas u Bosni i Hercegovini govori u tvrdome i konačnom pluralu o kulturama i jezicima, i to ultimativno, kao o posljednjim bastionima nacionalnoga opstanka, to je onda jasan znak da su i dalje na djelu jake nacionalističke politike. No, to je s druge strane i znak da se još uvijek ne naziru ni političke koncepcije koje bi umjele ponuditi rješenje što bi neutraliziralo i promašeni multikulturalizam i rigidni etnicizam, a korespondiralo s kulturalnom stvarnošću Bosne i Hercegovine.

Kada ljudi u Bosni, osobito u Sarajevu i u drugim urbanijim sredinama, izražavaju ogorčenje prema ratu i gađenje prema njegovim političkim posljedicama, osobito misleći na nacionalizam i oštre nacionalne i vjerske granice, često to izražavaju kao nostalgični vapaj za nekadašnjim „dobrim vremenima”: „Eh, kako smo nekada lijepo živjeli zajedno: nije se znalo tko je koje vjere i nacije, niti se za to pitalo!…” Slušajući ih, uputno je sjetiti se lika umnoga bosanskog franjevca iz Andrićeve pripovijetke, kada s finom ironijom komentira nerviranje ostarjelih fratara koji se pozivaju na stara, bolja vremena koreći običaje i načine mladih redovnika. Kaže on tim starcima, svojim vršnjacima: „Nije bilo bolje nego je bilo davno. Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što nije nikad bilo.”

Naravno da u Bosni nikada nije bilo da se „nije znalo ni pitalo tko je koje vjere i nacije”. U razdoblju druge Jugoslavije, tom dugom mirnodopskom razdoblju, vjera jest bila potjerana u privatnost i potisnuta u treći plan, ali uopće nije nestala kao znak raspoznavanja u neformalnoj svakodnevnoj komunikaciji. A nacionalna pripadnost je, naročito u Bosni i Hercegovini, bila i politički kriterij službene građanske i nacionalne ravnopravnosti! Imali smo čak i pojavu, da se vjersko-civilizacijsko i obiteljsko porijeklo prepoznavalo kao element identiteta među ateistima – vladajućim komunistima i marksistima. Možda se pitalo manje, a s mnogo više diskrecije nego danas, ali kad je trebalo, itekako se pitalo! Citirani nostalgični iskaz, dakle, ne samo da nije činjenično tačan, nego je u njega ugrađeno pogrešno stanovište da je za ostvarenje društvenoga i političkog sklada u Bosni i Hercegovini potrebno nekako prebrisati, učiniti nevidljivima postojeće vjerske, kulturne i nacionalne razlike. Kada tako govore i misle tzv. obični ljudi, ne treba ih kriviti – oni samo izražavaju, kako najbolje znaju i umiju, svoje nezadovoljstvo sadašnjim nelijepim i nespokojnim životom, a pri tomu se služe jednim privlačnim stereotipom koji veoma često čuju od političara, novinara, javnih radnika. Ovi drugi su problematični: ne imajući dovoljno političke mudrosti i srca za hrabrije i temeljitije zasnovane poglede u budućnost, oni ponavljaju taj pogrešni, površni i lažni stereotip, ne pitajući se o lošim posljedicama koje tako pripremaju.

Ovdje se na više mjesta naglašava plurimorfnost i dijalektičnost kao izrazita osobina kulturnoga identiteta/identitetā Bosne i Hercegovine i najmarkantnije obilježje civilizacijskoga „pejsaža” ove zemlje kroz historiju: na jednoj razini taj se identitet ostvaruje kao zajednički, na drugoj kao tri zasebne kulture, a sve se to „događa” u simultanitetu. Stoga, politička postojanost Bosne i Hercegovine i međunacionalna uravnoteženost u njoj uvijek umnogome ovise o tomu da li klatno ovoga delikatnog odnosa stoji u sredini, u stabilnoj ravnoteži, ili pravi otklon u jednu od strana. Politička i ratna zbivanja od 1990. godine do danas klatno su odbacila ekstremno, do samoga ruba one strane na kojoj se politički uvažavaju samo partikularni identiteti. To nas naša historija po tko zna koji put opominje na nužnost uvažavanja i institucionalnoga harmoniziranja upravo malih razlika, kao supstancijalnih.

Gore spomenuta činjenica zajedničkoga jezika, na primjer, lako se pretvara u loš, politički nasilan argument kada se izgubi iz vida da je kulturno-politička i identitetna drama među južnoslavenskim narodima kroz posljednje stoljeće i po uvijek bila povezana s pitanjima jezika, i to upravo na liniji političke borbe za priznatost na temelju malih razlika s jedne strane, i s druge strane na liniji centralizirajućih i unitarizirajućih negiranja bilo kakvih razlika. Kada se to poveže s nužnošću teorijskoga i praktičnog razlikovanja organske (govornojezične) razine, koja je u našemu slučaju ono što nas povezuje, i standardnojezične razine, na kojoj se artikuliraju i normiraju razlike (kulturološke, povijesne i literarnojezične) i potvrđuju nacionalni identiteti, dobija se vjerna slika naše istovremene različitosti i sličnosti, pri čemu je fatalno ignorirati bilo koju od tih dimenzija. Naravno da bi bila najbolja ona jezična politika, koja bi maksimalno dovodila u sklad govorni jezik (organski idiom) i standardnojezičnu normu. No, u uvjetima apsolutne težnje za potpunošću nacionalnoga identiteta kao vrhovne svetinje kod Bošnjaka, Srba i Hrvata, teško je očekivati subjekta i tvorca takve politike u skorije vrijeme.

Potom: historija! U jednoj nedavnoj debati izgovoreno je: „mi koji dijelimo ovaj bosanskohercegovački prostor, dijelimo i historiju”, što u određenom, vrlo ograničenom smislu jest tačno, ali samo dok se ne izgovori i nužni, logični nastavak te tvrdnje, u obliku pitanja: kako doživljavamo i vrednujemo to što dijelimo? Tu odmah imamo posla s razlikama, da ne mogu biti veće, a često ne samo s razlikama nego s pravim antagonizmima. No, antagoniziranje oko nekoga konkretnog povijesnog sadržaja, makar bilo i najžešće, još uvijek podrazumijeva da se radi o istom sadržaju, pa – reći ćemo – i to je nešto. Međutim, polumilenijski paralelni život konfesionalno/etničkih zajednica, k tomu presudno određivan utjecajima iz ideološko-civilizacijskih središta daleko izvan Bosne, nužno je proizveo i tri različite i odvojene mikro-povijesti.

Ovdje je i u metodičkom i u političkom smislu ponovno od velike važnosti podsjećanje na politički turbulentnu historijsku krivulju, koja govori kako je odnos prema različitostima kroz cijelu modernu južnoslavensku povijest bio i ostao jedan od ključnih i određujućih faktora stabilnosti/nestabilnosti, povjerenja/nepovjerenja. Taj grafikon nepotkupljivim jezikom činjenica kazuje: svako potiranje različitosti završava u unitarističkom nasilju (nad narodima, ali itekako i nad ljudima pojedincima) i kao reakciju rađa apsolutizaciju (i apsurdizaciju) različitosti, koja često završava u političkom separatizmu, ne nužno nenasilnom. Očevidno, pluralnost je naša „sudbina”, a ne nikakva jednotnost, te će privrženost opstanku Bosne i Hercegovine najbolje pokazati – ne deklarativno nego na djelu – one političke snage, koncepti i djelatni pojedinci koji budu najspremniji da se otvorena uma suoče sa svim implikacijama i konzekvencijama traženja adekvatnoga pluralističkog rješenja.

preuzeto sa abrasmedia.info
Posted in: kolumne