>U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

Posted on February 14, 2011

0


>



Ovu priču poklanjam gradu moje mladosti za njegov  praznik


Kad je u pitanju spomenička arhitektura mnogi Mostarci s ponosom ističu da imaju najljepše Partizansko groblje u cijeloj Jugoslaviji. U principu oni smatraju, za sve u Mostaru, da je najviše, najbolje, največe, najljepše, pa bilo šta da je u pitanju. Ovaj put i mnogi ljudi od struke smatraju da su Mostarci i više nego u pravu kad je u pitanju Partizansko groblje, te da svaki onaj putnik namjernik koji dođe u Mostar ni u kom slučaju nebi smio da ga ne posjeti. Smješteno je sa lijeve strane ulice, na istočnoj padini jednog brežuljka[1], negdje po prilici na pola puta između rondoa i zapadne kapije Zapadnog logora. Sa mnogo simbolike umjetnik[2] je uspjeo da prikaže strahote rata, ali i da život ide dalje.
Neki ljudi, njih dvadesetak, borci proteklog rata, došli su tek danas da se oproste od dvojice svojih ratnih drugova i da polože cvijeće na kamene cvijetove na kojima su njihova imena zapisana, jer do nedavno se nije ni znala šta se s njima desilo prilikom oslobađanja Mostara. Kiša koja je do malo prije padala prestade, čak se i oblaci malo razmakoše, ukaza se plavetnilo mostarskog neba, a sunce obasja taj dio Mostara i malo duže se zadrža na jednoj od onih terasa sa kamenim cvijetovima kao da prisluškuje šta preživjeli pričaju mrtvima, a onda i ono ponovo ode da i na neka druga mijesta malo zaviri. U gotovo bolnoj tišini, preživjeli borci podnose raport svom komesaru i svom ratnom drugu. Nečim se hvale, na nešto se žale, a ovo što slijedi je priča koju sam od njih čuo, pa po sijećanju napisao 14. februara dvije hiljade i sedme godine negdja oko podne po sunčanom, malo vjetrovitom danu, na jednom kamenu sjedeći, odmah ispod Fortice.
Da se ne zaboravi.


MIRIS MOSTARA 11.02.’45. OKO IZLASKA SUNCA I NEŠTO KASNIJE



Več nekoliko dana smo u stalnom pokretu. Naša „HERCEGOVAČKA UDARNA BRIGADA“ baš je udarna. Udaraju po nama, ama i mi svojski udaramo po njima. Vidi se da je kraj blizu, ali ne daju se Švabe, mater li im Švapsku. U toku su završne operacije neke veće akcije, ali nam ovi iz štaba još uvijek ne govore šta je u pitanju. Bio sam ubijeđen da je to Mostar, a od jutros sam siguran u to.
Negdje smo visoko u planinama. Dan je osvanuo bistar; bez jednog jedinog oblačka. Tamo gdje ga je rano jutarnje sunce dokačilo snijeg se iskri i sve više, kako se sunce diže, počinje da blješti, a lagani vjetrić donosi neki sve jači miris koji budi davno zapretena sijećanja. Bljesak prepoznavanja je izrazito bolan. To je nešto što se jednostavno neda riječima iskazati. Punim plučima uvlačim u sebe vazduh i miris Mostara, koji je sad toliko jak da imam utisak da sam več na po’ Kujundžiluka i da čujem, još uvijek snene, zvukove grada koji se polako budi.

Halo Mostarčanine, viče komandantov kurir prekidajući moja razmišljanja.
Ne kaže se, bolan, Mostarčanin nego Mostarac.
E to sada i nije važno. Ti znaš da se o tebi radi, ja znam da se o tebi radi, a i komandant i komesar znaju da se o tebi radi, što je u svakom slučaju najvažnije. Hajde požuri. Komandant te hitno zove.
Pogledam uz sebe i niz sebe, namjestim Titovku, popravim uniformu, poravnam opasač i put pod noge. Komandant zove.
A stigao si. Sad ću ja, samo da nešto završim.
Sjedam na neki panjić pored ognjišta. Obazirem se oko sebe. Nevelika pastirska koliba, silom prilika, postala je komandno mijesto štaba brigade. Na svima se vidi neka užurbanost i napetost prepuna nepokolebljive odlučnosti i ničim prikrivene radosti. Nakon nekog vremena komandant me pozva k sebi.
Šta misliš gdje smo?
Ne znam precizno druže komandante, ali bih po mirisu rekao da smo najdalje na dan, do dan i po hoda od Mostara.
Kakvom jadan mirisu?
Pa mirisu Mostara druže komandante.
Komandant poče da se smije.

Jes’ u pravu si, blizu smo Mostara, ali mi to sa mirisom nije jasno.
E moj komandante. Vidiš u ovo doba godine kad je lijepo vrijeme i kad su tihe noći, puno prije zore osjeti se miris Mostarskog blata. Kad sunce izađe pridruži mu se miris isparavanja mokrog uglja sa rudnika, a malo kasnije osjeti se i dim iz ložione. Sve to prožima svježina Neretve i bistrina Radobolje, a ne smije se zaboraviti ni jedva zamjetan trag mirisa mora, kao ni blagi nagovještaj mirisa golog kamena koji se polako zagrijava. Kad tome dodaš miris sviježe prekopane zemlje po mostarskim bašćama, onda nije teško prepoznati da si blizu Mostara. Do sada nisam iz ovog pravca prilazio Mostaru pa ne znam tačno gdje sam, ali bih prateći miris do večeras stigao pravo na Musalu.

Zato mi i trebaš. Naše jedinice su več zatvorile krug oko Mostara. Mi, naša brigada, moramo večeras do 24,00 da zatvorimo sjeveroistočni dio. Ostavljamo im samo prolaz uz Neretvu. Ima Vas nekoliko Mostaraca koje sam rasporedio po jedinicama da budete vodiči čim izbijete na poznati teren.
Komandante a Mostar?
Mi ne ulazimo u Mostar. Idemo na sjever.
Daj mi neku prekomandu molim te. Za tri dana mi je sinu treći rođendan a još ga nisam ni vidio. Ne dozvoli da poginem a da ne znam ni kako izgleda.
Javi mi se sutra u 24,00. Do tada se čuvaj.
Švabe se izvalače iz Mostara pod borbom. Prethodnica, zaštitnica, pobočnice; drže gdje god mogu dominantne kote radi čuvanja ljudstva i tehnike. Ipak smo stigli na vrijeme tako da lijevom obalom Neretve ne mogu baš puno da se rašire. Čujem da su pokušali da se probiju i preko Nevesinja, ama i da su grdno nagraisali. Neka, tako im i treba. Kažu da je to bila komora, navodno samo oni koji nisu vični borbi. Pa šta ima veze. Jedan Švabo manje je jedan Švabo manje.
Halo Mostarčanine, zove te komandant odmah da dođeš.
Ti me u zadnje vrijeme nešto često prekidaš u razmišljanjima.
Hajde, hajde, trkom. Znaš da ne voli da čeka.
Opet sam kod komandanta.
U tri dana dva puta, obično se ne viđamo tako često.
Promjena naređenja. Ti i komesar idete odmah za Mostar. Možeš li ga što prije odvesti do jedne kuće što je vrlo blizu Carinskog mosta.
Ako smo tamo gdje mislim da bi mogli biti, za manje od dva sata izbićemo na meni dobro poznat teren. Nešto oko podne možemo biti na Fortici, pod uslovom da je naši drže. Poslije zavisi od situacije. Na Carini možemo biti za sat a možda ne uspijemo ni do noći da se spustimo.
Hajte, hajte i sretno vam bilo. Komesare čuvaj ga od brzopletosti. Treba da vidi sina. Sutra mu je treči rođendan a još ga nije vidio.
Nek’ on mene dovede do Mostara, a ja ću njega napismeno, sve po protokolu, predati njegovoj boljoj polovici
Želje su jedno a mogućnosti drugo. Negdje oko četiri sata popodne, na mjestu gdje je danas mostarska željeznička stanica, tačno gdje je izlaz iz tunela, još uvijek sa puno svjetla (sunce još nije zašlo) tog lijepog februarskog dana punog svih mostarskih mirisa raznese ih obojicu švapska granata. Tu ih borci iz nekih drugih jedinica i sahraniše 14. februara kad su oslobodili Mostar i na sinov mu treći rođendan.
Počasni plotun, gromko izgovoreno: SLAVA IM, i to bi sve.

Niko ne bi da mu ženi i sinu javi da su poginuli, jer ga niko nije ni znao. Tek poslije mnogo godina odgonetnulo se ko je tu poginuo i ko je tu sahranjen, te im kosti prenesoše na predivno mostarsko „Partizansko groblje“. Žena mu i sin več godinama nisu više bili u Mostaru. Otišli za Njemačku jer nisu imali od čega da žive. Dobili tamo i državljanstvo pa u Mostar više i ne dolaze. Unučad mu imaju švapska imena, a miris Mostara ne prepoznaju niti im on nešto znači.
A miris Mostara je i danas divan, samo što se iz njega izgubiše neki karakteristični sastojci, a javiše se neki drugi koje sadašnje generacije odmah prepoznaju, a tako i treba da bude.


[1] Biskupova glavica, zemljište bilo vlasništvo biskupije i danas se oko toga mnoga koplja lome, ma to nije tema ove priče
[2] Bogdan Bogdanović


Iz zbirke priča o Mostaru i oko Mostara
Radni materijal, nije lektorisano

Posted in: antifašizam