>Mustafa Mujaga Komadina – legendarni mostarski gradonačelnik – 1. dio (Mosher)

Posted on February 10, 2011

0


>

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u dijelovima u periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.

Pišući o Mujagi gotovo svi autori su isticali njegovu pronicljivost, oštroumnost i smisao za unosne i velike poslove. I zaista sudeći po svemu što je uradio i postigao nije teško zaključiti da je bio veoma inteligentan čovjek, obdaren sposobnošću da predviđa nadolazeće vrijeme i događaje u njemu.
Iz teksta uklesanog na nišanu pored Lakišića džamije, u Ričini, se zaključuje da je rođen 1256. po Hidžri, odnosno 1840. godine. Otac mu se zvao Hadži Omeraga i do sada nije utvrđeno njegovo porijeklo s majčine strane. Imali su petero djece: Huseina, Mustafu, Saliha, Ahmeda i Muntu. Poslije završenog mekteba upisao se u medresu koju je s uspjehom završio. Nema dovoljno podataka iz tog perioda putem kojih bi rasvijetlili taj dio njegovog života. Zna se da je krajem turske uprave uspješno obavljao poslove vezane za prenos pošte na relaciji Mostar-Sarajevo i obratno. Uostalom taj posao je bio vezan za porodicu, a mladi Mustafa je već tada pokazivao sklonost za poslovnost, naročito u odnosima sa surudžijama, odnosno vodičima poštanskih karavana koje su činili Tatari.
Ulaskom austrijskih trupa u Mostar u ljeto 1878. godine, general Jovanović, zapovjednik 18. pješadijske divizije odmah je imenovao Medžis od domaćih ljudi, a za gradonačelnika je postavljen Muhamed-beg Alajbegović. U to vrijeme izbili su neredi u Konaku, te je palo nekoliko glava. Mustafa Komadina se nalazio u Konjicu i ponesen idejom da se pruži otpor okupacionoj vojsci, bez obzira što je na to pristao sultan, očekivao je da učestvuje u borbama, ali do toga nije došlo jer su događaji u Mostaru pokazali da je bespotrebno ginuti kada je sve riješeno za zelenim stolom u Berlinskom kongresu.
Pošto su jedinice austrougarske vojske ušle u Konjic, oficiri su ga privolili da primi dužnost vojnog liferanta što nije mogao odbiti jer je osjetio da tu njegove sposobnosti mogu doći do izražaja.
Kada je 1885. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo među prvom tridesetoricom utemeljitelja našlo se njegovo ime, a uz to je poklonio 50 forinti za ime glavnice Društva. Za ovu svotu novca tada se mogao kupiti jedan hektar plodne oranice. Na tom spisku su imena još nekih viđenijih građana kao što su: Muhamed-beg Ćemalović, Mustafa ef. Efica, Ibrahim-beg Kapetanović, Mate Mikačić, Antun Pehar, Vojislav Šola, Husaga Kajtaz, Ahmed-beg Hadžiomerović, Risto i Miho Šantić, Ignacije mitropolit, Omer Sefić i drugi. Bila je velika čast pripadati jednom takvom društvu koje vrši humane poslove. Uostalom vrijeme će pokazati da će pripadnici ovog društva spašavati sijeno u njegovim sjenicama.
Iste godine učestvuje u sufinansiranju Časničko-činovničke kasine na Mejdanu. Pored njega pozajmnice je u iznosu od oko 20.000 forinti dao izvjesni Hauser iz Trsta.
Rijetko kad su u Mostaru zabilježene izuzetno hladne zime sa velikim snijegom. Ipak, takva zima zadesila se 1887. godine kada je grad zbog velikih nanosa snijega bio praktično odsječen od ostalog svijeta.
U tim, za siromašnije gradsko stanovništvo veoma teškim trenucima, Mujaga priskače u pomoć. Šalje telala da po gradu objavi radosnu vijest u kojoj stoji da će podijeliti drva i brašna. Vrlo brzo razdijeljeno je ni manje ni više nego 500 tovara drva i 40 vreća brasna. Na ovom primjeru mnogi su uočili njegovu širokogrudnost i jednu specifičnost svojstvenu Mostarcima: da oni grad osjećaju kao svoju širu rodbinu za koju se vrijedi često zrtvovati.
Što se tiče početka njegovog ulaska u politički život grada može se reći da je bio neuspješan. Na izborima za Gradsko vijeće Mostara 1891. godine, pokušaj da uđe u krug vijećnika mu nije uspio, jer je sakupio samo 302 glasa, što je bilo nedovoljno. Prelom je nastao 1893. godine kada ipak biva kooptiran u Gradsko vijeće jer je jedno mjesto ostalo upražnjeno. Tom prilikom on daje zakletvu i od tada započinje njegova sve veća društvena angažovanost.
Njegovo ime se već nalazi u spisku Odbora za predračun opštine, a ujedno je izabran za člana deputacije koja je išla u Sarajevo s ciljem da protestuje protiv nekih odluka Vlade vezanih za poreze. S obzirom na česte poplave Radobolje odlučeno je da se korito od Pijeska do Raljevića ćuprije reguliše a u komisiju je pored ostalih imenovan i Komadina.
Da bi se obilježila na odgovarajući način 50-godišnjica vladavine cara Franje Josifa mostarska Vlada izašla je sa prijedlogom da je za taj jubilej najprimjerenije početi sa izgradnjom Prve osnovne škole. Sam prijedlog podrazumijevao je istovremeno i finansijsko učešće u izgradnji ovog objekta. Na sjednici Vijeća iz 1898. godine u zapisnik je unesen podatak da Vlada u te svrhe izdvaja prilog od 30.000 forinti.
Kako je izabrana lokacija preko puta zgrade Gimnazije pripadala vlasništvu Vakufa odustalo se od te ideje. Gradsko poglavarstvo je stoga predložilo dva druga zemljišta od kojih je jedno bilo u vlasništvu Mujage Komadine, a drugo Salihage Makeljića. Premda je Mujagino zemljište skuplje stajalo ipak je zaključeno da se ono otkupi. U oktobru je postavljen kamen temeljac s prigodnom spomenicom kako je to ranije bio običaj. Zgrada je napravljena i sve do pred ovaj rat (1992. godine) služila je svojoj namjeni.
Prema kazivanju Mujaginih savremenika Salih-bega Velagića i Omera Obada on je nosio običan fes bez kalufa i jednostavne šalvare. Odijelo mu nikada nije odavalo čovjeka iz bogatog sloja. Neprekidno je bio u nekoj žurbi što dokazuje i zapis njegovog unuka Mustafe Komadine.
Naime, Mustafi-Braci je nena Mujaginica pričala da bi Hadžaga, kako je ona voljela da zove svoga muža Mujagu, odlazeći iz kuće toliko žurio da je redovno jednu postolu obuvao vukući je po kaldrmi dok je ne bi navukao na nogu. Na sastancima Gradskog vijeća ili Vakufa često je prekidao govornike saopštavajući im da je neki posao oko koga se diskusija vodila on već završio na svoju ruku jer, navodno, nije bilo vremena za dugo razmišljanje i debatiranje. U stvari, on je sam nudio investicije i time ubrzavao donošenje odluke o prihvatanju prijedloga.
Već 1883. godine Mujaga podiže jednu veću zgradu na dva sprata na samom uglu Glavne i ulice Mala Tepa. Još uvijek se iznad ulaznih vrata na kamenom luku vidi klinastog oblika kameni segment na kome je uklesan tekst na turskom jeziku, a arapskim slovima. Iz njega saznajemo porijeklo zgrade. Sve do ovog rata taj tekst je bio pokriven plastičnom tablom, u stvari firmom pčelarske prodavnice. Na prozorima se nalaze metalni kanati, a fasada je neobično prošarana u dvije boje. Zgrada se naslanja na oniži objekat u kome je dugo vremena bila smještena Frkina kafana. Mujaga ju je namijenio za musafirhanu tako da su tu mogli određeno vrijeme prebivati musafiri-gosti.
Zanimljivi su detalji vezani za objekat na mjestu nekadašnje Džinovine. Sve do 1896. godine na prostoru omeđenom Glavnom, Srednjom Hanskom i Telčevom ulicom nalazio se Džinovića han. Po njemu je ovo zemljište i dobilo naziv Džinovina. Upravo taj plac Mujaga je kupio 1898. godine i tu podigao impozantnu trospratnicu u kojoj je sve do pred ovaj rat bila smještena Skupština opštine, a u prizemlju ZE-MA, odnosno NA-MA. Ipak treba reći da ju je Mujaga 1920. godine prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško. Na pročelju te zgrade Mujaga je želio staviti reljef bosanskohercegovačkog grba, a to je savijena ruka sa nožem u šaci. Tadašnje austrijske vlasti mu to nisu dozvolile tražeći da se umjesto bosanskohercegovačkog postavi austrijski grb. Kompromis je nađen tako što su u ugrađene medaljone umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina) koji su se tek sada ponovo ukazali nakon što je zgrada zapaljena. Ispod medaljona su izrađena dva unakrsno postavljena mača. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a služila je kao K. und K. militer comando, odnosno Carsko kraljevska vojna komanda.

(Nastavlja se)
drugi dio…

preuzeto sa MOSHER Bloga

Posted in: nostalgija...