>KOLUMNA: VIRTUALNA MAHALA (Elvis Hadžić Tonchy)

Posted on February 9, 2011

0


>



Piše: Elvis Hadžić Tonchy
Svima je već jasno da je 21. stoljeće doba interneta. Globalizacija Svijeta ubrzana je satelitskim mrežama. Virtualni svijet biva sve stvarniji. Od nevidljivog novca koji se u nelogičnim ciframa prevrće po zidnim ekranima Wall Streeta, do plaćanja struje, gasa, i ostalog dok sjediš u gaćama uz jutarnju kafu. Sve se može preko neta. Naručiti, poručiti, izručiti, pa čak- i zaručiti. Čak se i naše seksualne perverzije mogu ispoljiti na najperverzniji mogući način, i to uz uzajamno zadovoljstvo svih uključenih “juzera”- totalno FREE! Za nas, globalne konzumere, uskoro će biti sve FREE! Jer, globalni svijet mora biti slobodan, mora biti FREE- tako mu grah pao… Doduše, iskoči kakva reklama s vremena na vrijeme, da te podsjeti da je i kod njih sve FREE, pa te usput malo zarazi i virusom, for free, ali hajdi de- bolje i taj virtualni virus nego onaj iz fizičkog kontakta…
I dok globalna ideologija promoviše slobodnu ekonomiju i kosmopolitsku viziju, neku ljepšu, perspektivniju budućnost od naših ratobornih i neškolovanih predaka, mi smo sve više izolovani, sve više usamljeni, sve manje zajedničkog imamo sa ljudima koji žive oko nas… I što je najgore- to nas čini sretnim! Čini nas sretnim to što ne moramo izlaziti napolje da bi se upoznavali; to što ne moramo traćiti vrijeme na nepotrebne poglede i dodire; to što se ne moramo baviti politikom ako nam je pun kufer političara; to što možemo sticati prijateljstva i rješavati ih se jednim klikom na mišu…
Svima je belaja i kijameta do guše, pa se zatvaramo u neke naše individualne svjetove, uživamo u našim virtualnim mahalama, u kojima možemo biti šta god hoćemo. Jebešga, naš stvarni svijet je toliko podmukao i zatrovan da je internet fakat jedina stvar koju čovjek može oblikovati po svojoj namjeri. Pravimo svoje profile kako nam se ćefne, puštamo svom egu na volju, imamo stotine prijatelja kojih boli ona stvar kako se fakat osjećaš ti, na drugom kraju svijeta. I ta iluzija nas čini sretnim, dok ne izađemo na ulicu. A tamo… više ništa nije FREE… ništa nije iluzija…
Eto, kažem sebi: izađi malo, majmune, izolovan si ko struja, budi barem blizu ljudi, ne moraš se družiti. Izletim na piće, a sve nešto kontam da mi je bilo bolje kupiti flašu votke i čatati sa rajom u Evropi. Onda se opet trznem, sjetim se Frojda, pa pružim korak, iako mi negdje u potiljku i dalje čuči onaj facebookov plavi prozor.
Sjednem u kafanu i gledam ljude. Svuda su oko mene. Pričaju. Smiju se. Iz daljine su interesantni, kao da imaju nešto, kao da posjeduju tajnu koja je meni zabranjena. Široki osmjesi, tapšanje po ramenu. Uživaju jedni u drugima. Volim posmatrati ljude. Priđem bliže. Htio bih da znam. Htio bih da znam šta to ljude čini tako sretnim. Eno ih, ono dvoje- ljube se. Ona je plava, nosi simpatični šešir s kratkim obodom, slatka je i svjesna aure koja mađija vazduh oko nje. I on je voli. I ona voli što je on voli. I ja mislim, o Bože, kako se oni samo vole…
On izlazi da zapali cigaretu. Ona dolazi za šank da naruči piće. Ja sjedim za šankom, i maskiram svoju opservaciju čudeći se podočnjacima u ogledalu naspram mene. Poprimili su sve moguće boje dugine spektre. Možda je gastritis, neko debelo-crijevno kalkulisanje (kažu da se na licu vidi kad čovjek pati od stomačnog oboljenja), možda rak kože, previše pušenja, povremeno trovanje alkoholom, možda su godine, neredovno spavanje, šta ja znam… Tu su: gledaju me, modri i napuhani svaki put kad pogledam u ogledalo. Ja gledam njih, oni gledaju mene. Ali šta ću, Utah Jazz je upravo završio tekmu na TV-u, opet su zijanili, i jedino što mi je ostalo je da gledam ili u ljude ili u ogledalo. Moram prestati pušiti, kažem sebi. Ali ako prestanem pušiti moraću prestati piti, ako prestanem piti mogu zaboraviti na seks, ako otkačim seks- možeš me jebat! Fakat, čemu se raduju spolno nemoćni ljudi? Vjerovatno utakmicama na televiziji…
“Hi,” kaže mi ona sa simpatičnim šeširom kratkog oboda.
“Hi,” kažem ja sa podočnjacima duginih boja.
Predstavi se ona meni, predstavim se ja njoj. Onda se ona malo čudi mom imenu, a ja za to vrijeme kontam kako ono reče da se zove. Nezgodno mi, ali vazda zaboravljam ljudima ime. I to me malo iritira. Pitam se da li to dolazi u paketu, s podočnjacima, ili je neka mentalna reakcija stomačnog oboljenja. Ili, jednostavno, moji motorni pokreti blokiraju mentalnu registraciju. Ipak, shvatim, da na facebooku ljude pamtim po imenima a u fizičkom svijetu po facama. Sav sam vizualan, pa valjda zato… Bilo kako bilo, ona se čudi što se ja zovem Elvis i insistira da joj pokažem neki oblik identifikacije, što ja činim, nevoljno, ali odavno naviknut na ovakav sistem upoznavanja sa Amerikancima- ipak činim, automatski, kao da me kontroliše policija, prodavači cigareta ili gorile na ulazu u disko-klub.
Kao i obično, već znam šta i kako sljeduje: ona se čudi zašto ja ne volim svoje ime, a ja joj kažem da je to isto kao da se zovem Isus, vječito si drugi, onda ona kaže da imam seksi akcenat, odakle sam, ja kažem iz Bosne, ona pita je li to nekad bila Rusija, ja kažem da Bosna, hvala bogu! nije bila nikad Rusija, i to je jedna od rijetkih imperija koja nas je zaobišla, onda se ona izvinjava i priznaje da su Amerikanci generalno glupi, na što ja uzvraćam da ni Bosanci nisu bolji; mi smo pojedinačno glupi, ali je toliko tih pojedinaca da mu dođe na isto. Onda se ona nasmije i pokušava dokazati da je pametnija nego što se predstavila pričajući o tome kako je Bush bio idiot i da je on najveći krivac ekonomskoj krizi, pa priča o globalnom zagrijavanju, visokom natalitetu, i svim onim drugim temama koje obične ljude čine naizgled pametnima. Sa malim zakašnjenjem, nažalost. A ja kažem da su oni ipak pametniji od nas, jer njih je Bush handrio osam godina, pa su skontali, a naši handre nas skoro dvadeset godina i još uvijek glasamo za iste. Depresivna i poražavajuća je činjenica da su svi političari u suštini isti. Naš narod to bezbeli zna, pa se i ne trudi vazda da ih skine s vlasti… I tako, više razmišljam nego što joj se obraćam. A sve nešto kontam da nisam više nigdje prispio.
Utom se njen tip vraća sa pušenja. Zadovoljan što ne moram više pričati o sebi, ustanem i odem i ja da zapalim. U kafanama nema više pušenja pa ti i onaj alkohol na kraju prisjedne. Gledam na sat i kontam imam fore do 1:00 da kupim pivo na bezinskoj stanici. Nakon tog zlog časa u ovoj državi nema prodaje alkohola pa, ako zakasnim, doći ću kući ni pijan ni trijezan, a takav sam najgori… Poslije 1:00 prepušten si samom sebi. Kad, eto ti nje za mnom. I opet se malo čudi mom imenu, na šta joj ja kažem da je kod nas Elvis sasvim normalno ime i da taj fenomen ne mogu objasniti, osim da mi je otac bio hronični alkoholičar i da Bosanci hronično pate od manjka identiteta, pa otuda valjda to i dolazi, a onda me ona pita jesam li Musliman, pa se još više čudi (mogu misliti kakav haos u njihovim glavama stvaraju misaoni pojmovi kao Rusi, Elvis i Muslimani u istom aranžmanu), a ja joj onda, sad već iz čiste pristojnosti, kažem da me organizovane religije ne zanimaju, a onda se ona odjednom sjeti da kod nas ono biješe rat, da se sjeća da je to bio kao nekakav genocid, ko je u svemu tome kriv, jesam li ja good guy or bad guy (jebote, kao da smo se igrali špageti vesterna!), i da se ne trebam stiditi onog što jesam, pa je ja ubjeđujem da religija nema veze s onim što sam ja, pa onda ona meni kaže da ni ona ne vjeruje religijama, da je to opijum za narod, na šta joj odgovorim da ustvari citira Marksa, na šta ona odmahuje rukom i veli da sam jako interesantan, da je strašno nesretna u ljubavi, i da bi voljela da joj dam broj telefona!?…
Provirim kroz prozor kafane, a onaj njen tip nam mahne rukom, sav sretan. Vratim se nazad, za šank, i nastavim još neko vrijeme posmatrati ljude. Broj joj nisam dao, iz principa. Da li je ona nešto htjela, ili su oboje nešto htjeli, kako god razmislim- ili ću dobiti batina ili ću dobiti po guzi! Pogled mi se sve više zaustavljao na ogledalu i na mojim smionim podočnjacima. Pitam se: ima li IGDJE mjesto gdje bih JA mogao pobjeći malo od SEBE? Ima li?
Kupim pivo 5 do 1, dođem u svoju jazbinu, upalim kompjuter, vidim u Tunisu nemiri, u Egiptu frka. Tek, u ćošku prozora mi se pojavi friend request: ime je žensko, ali je slika maglovita. Confirm ili Ignore. Hm… Biti ili ne biti?
Kliknem na Confirm, da pregledam photos, nagnem pivu, zapalim cigaru. Jah, rahatluka, moj Sigmunde, nemaš pojma šta propuštaš!
Hajd’, raja, uzdravlje.
preuzeto sa portala Balkan24
Posted in: kolumne