>KOLUMNA: Grof Đuraz – Bog je moj direktor (6yka)

Posted on February 8, 2011

0


>

Autor: Grof Đuraz

Ja u suštini nisam zlurad, al’ me izuzetno obradovalo kada sam pročitao gore navedenu vijest. Vladike su ostale  bez abnormalno visokih  doživotnih penzija. Urbana legenda kaže da je patrijarh Pavle vidjevši vozni park svojih vladika glasno prokomentarisao: “Ah, šta bi vozili da se nisu zavetovali na skromnost.”

Nije sve tako crno, čak ni u našoj divnoj, multikonfesionoj zemlji. Lijepih vijesti ima i upravo me jedna od njih i pokrenula da napišem koji red.

Vijest je otprilike išla ovako: “Trojica vladika SPC i zlatni olimpijci u RS ostaće bez izuzetnih penzija koje im je Vlada RS dodijelila prošle godine! Zajedno s njima, ovo pravo gubi ukupno 39 korisnika „posebnih“ penzija, nakon što je Ustavni sud RS, prekjuče, proglasio neustavnom odredbu Zakona o PIO, kojom su regulisane ove penzije.”
Ja u suštini nisam zlurad, al’ me izuzetno obradovalo kada sam pročitao gore navedenu vijest. Vladike su ostale  bez abnormalno visokih  doživotnih penzija. Urbana legenda kaže da je patrijarh Pavle vidjevši vozni park svojih vladika glasno prokomentarisao: “Ah, šta bi vozili da se nisu zavetovali na skromnost.”

Ko se ne sjeća, vlada je polovinom prošle godine odlučila da trojica vladika primaju do kraja života po 2.300 KM za mjesečnu penziju. Kažu da je to četrnaest najnižih penzija u  RS, što znači da je najniža penzija oko 165 KM. E sada, ja bih volio da vidim tog baju koji će opušteno i lagodno da preživi sa tim parama, pored režija, hrane i lijekova koje svaki penzioner nemilice guta, što zbog bolesti što zbog hipohondrije. Čak ni onaj ludak sa Diskaverija što juri po šumama i gorama širom planete ne bi lako preživo sa tim budžetom i novim talasom povećanja cijena svega. Ne bi mu pomogla sva znanja o divljini koja je godinama sticao, jerbo su naši vlastelini gori od najgorih vremenskih i goegrafskih uslova. Kako je krenulo, plašim se da bi u skorijoj budućnosti neki vlastelin mogao doći na ideju da se držanje penzionera jednostavno ne isplati, te da ih je bolje ukloniti. Fizički, naravno. Masovna likvidacija. Jerbo, kako je krenulo, uskoro neće biti likvidni i finansijski sposobni da izmire namete. Umjesto poštara i penzije, na vrata penzionera bi dolazo dželat i završavao stvari veoma brzo. Boško Čeko kaže da je PIO pred kolapsom, smjene padaju, Đokić se zajunio, najavljuje reforme, po filijalama pršti perje, biće mrtvih kokošaka.

Volio bih znati šta su trojica pomenutih vladika toliko grandiozno odradili u svojim životima da bi dobijali tako masne penzije? Zaraditi penziju znači ići na posao 35 – 40 godina, što je žešći smor. Šta su njih trojica više značajni od jedne medicinske sestre koja je penziju zaradila pomažući bolesnim ljudima, previjajući i čisteći rane od dekubitusa, mijenjajući pelene nepokretnim ljudima, ili od jedne učiteljice koja je životni vijek posvetila učeći djecu,  ili od jednog seljaka koji je rmbačio cijeli život proizvodeći hranu i plodove? Ima paralela još, slobodno ih povucite.

Znam da će se naći dušebrižnici da komentarišu ispod teksta da se to mene ne tiče i što se ne ostavim i pisanja i sviranja i svoje kvaziintelektulane djelatnosti, al’ opet, mora od nečeg da se živi, a vidite da se svako snalazi i ugrađuje kako može i umije, pa tako i ja.
O zarađivanju penzije i ne razmišljam.

Kada vam je Bog direktor, to ima svoje pogodnosti. Vaše ovozemaljske franšize, bez obzira kojoj konfesiji pripadate, u BiH jednostavno ne plaćaju nikakve poreze. Ne znam kako je sa strujom i vodom, al’ pretpostavljam da to plate. Ostalo ne. Ako griješim, ukažite mi. Poreze na promet i usluge ne plaćaju, poreze na silne objekte i poslovne prostore koje rentaju takođe ne. Da se razumijemo, potpuno sam za to da se sakralnim službama vrati sve što im je oduzeto u posljednjih 50 godina, al’ onda da se sve to lijepo popiše i uknjiži i da se nađe način za oporezivanje, jer gre’ota je da i oni ne ubace koju markicu u zajedničku kasicu. Ako smo pred zakonom i Bogom svi jednaki, a samo narod plaća poreze, račune, namete, dok sakralni radnici ubiru profit, onda tu nema ni pravde ni smisla.

Zaista, da li se o tome uopšte smije razmišljati i govoriti? Tumači božije riječi vjerovatno se nikad ne bi složili sa ovim prijedlogom. Vjera znači vjerovati, a ne provjeravati ili špekulisati, reče jednom jedan sakralni radnik.

Duhovna sam estradna pojava. To je bar svima jasno. Slavim slavu, razgovaram sa Višom silom, vjerujem u Boga, Hrista, Allaha, Budu, Jahvu, u svijeću, koljivo, slavski kolač i vino. Slavim sve vjerske praznike, idem đe me pozovu, drag mi je i krmak i janje, draga mi je i sarma i baklava. Jedina stvar koja me nervira u čitavoj slavskoj – duhovnoj idili jeste što nisu svi vjerski praznici neradni u cijeloj BiH.

Poznato je da u BiH ima 516 185 nezaposlenih, tako da ne vidim zašto se ne bi povećao broj neradnih dana. Ovim putem, predlažem našim vlastelinima, robovlasnicima i buržoaziji da usvoje zakon o vjerskim proslavama i da svi slavimo sve, jer za zemlju sa tolikom nezaposlenošću, povećanje broja neradnih dana može biti samo jedan veliki plus. I oni što rade, a da nisu stranka ili banka, rade za mizeriju, tako da bi to bila prava odluka i sjajan zakon.  Dakle svi sve. Nek se ljudi druže i jedu.

Kažu da se od doba komunizma duhovnost i religioznost mnogo razvila na našim prostorima. Jeste da je trebalo da se dobro pobijemo i pokoljemo da bi duhovnost došla na svoje, al’ kažu neki da je upravo komunistička blokada duhovnosti bila temelj za bratoubilačko klanje. Možda se duhovnost i razvija, al’ samo infrastrukturno, dok suštinski – nisam baš siguran. Sagradilo se mnogo novih i crkvi i džamija, silni malter se salio, a opet crne hronike nikad nisu bile sočnije niti bolesnije. Narod od Boga odrođen i lukavom i nečastivom blizak. Krađe, ubistva, preljube, pedofilija, ratovi, kriminal. Ne bih da zvučim k’o baba vračara, al’ čini mi se da živimo u posljednje dane.

O posjetama vjerskim objektima nema potrebe raspravljati. Oni su puni samo kada je neko masovno slavlje, najveći praznici. Ostalim danima malo koji iskreni vjernik tu nalazi mir, smisao i osjeća težinu riječi Božije. Da nije jadno, bilo bi zaista smiješno. Stičem utisak da je u nas sve laž, tako i vjera u Boga. Sjedim neki dan u Sarajevu sa jaranom, priče razne bistrimo. U tom bistrenju, ispriča ti on meni o svom prijatelju, velikom vjerniku i ljubitelju Allahove dobrote, kako je rođenog ćaću sahranio po partizanski, jer arogancija hodža i keš koji su mu tražili prosto nije išlo sa njegovom logikom islama. Jednom je čak napušio nekog hodžu koji je dozvolio da se predajnik BH telekoma stavi na minaret, da bi zauzvrat BH telekom obnovio fasadu na džamiji. –Jarane, jel’ ti munira služi da zarađuješ para rentajuće je BH telekomu? Jesi ti lud, čovječe Božiji? – bile su njegove riječi.

Neku veče  gledam najavu za Veče sa Ivanom Ivanovićem, Seve u studiju, a on je pita šta je to puna škola đaka ni od kuda vrata. Reče ona lubenica, a on će ti njoj: – Ne, to je san katoličkog sveštenika. I bi mi smiješno, vic je vic, a onda se opet zapitam šta je to sa katoličkim sveštenstvom širom planete da se najviše pedofilskih afera vezuje za njih? Papi glava puca dok pokušava izaći na kraj s tom problematikom.

Jasno je da bolesnika ima na svakoj  strani. Bolesnik je bolesnik i tu nema Boga. Sjetimo se samo Pahomija i njegovih egzibicija, sjetimo se Gluhe Bukovice i zlostavljanja djevojčice.

Ono što je meni nejasno jeste – kako neko može da se bavi duhovnim radom i da mu Bog bude direktor, a u duši je prljava pedofilčina, pohlepni proždrljivac ili gordi mrzitelj homoseksualaca. Kad bolje razmislim, kriza jeste, al’ minimum dostojanstva, posebno od sakralnih radnika je nešto što zaista očekujem.

Zato se molim Bogu redovno da mi da snage, uma i razuma, da sve te stvari prihvatim, pojmim i da nikog ne osuđujem. Nije moje da sudim. To je zadatak Boga lično, kada dođe sudnji dan.

I još jednom, bravo za Ustavni sud i poništenje grozomorne odluke.

Nek nam je svima Bog na pomoći, jer kako je krenulo izdobriti se neće.

izvor: 6yka.com

Posted in: kolumne