>Elvis Hadžić Tonchy: INSANI I HAJVANI (tekst inspirisan godišnjicom smrti Srđana Aleksića)

Posted on February 2, 2011

0


>

Balkan je slijepa ulica Evrope, a Bosna i Hercegovina je ćorsokak Balkana. Zemlja, po kojoj su tumarali mnogi. I grlati i silni, i oholi i zli. To je tako vjekovima. Mi smo javni klozet u kojem se svaka fukara može isprazniti. Zlo nas teško zaobilazi, kao gripa. Geni  su nam već imuni na to, ništa nas više ne iznenađuje. Svaki put kad virus mutira i mi se adaptiramo. Otkišemo, iskašljemo, preležimo. Pa ko živ, ko mrtav. A kad je vakat kijametu- opet ispočetka.
Zlo je pisalo našu historiju i, ne pitajući nas, postalo je dio naše kolektivne svijesti pa, samim tim, nažalost- i naše kulture. Navikli smo da nas sapinju i jašu, i to nam je svima zajedničko. Previše svoji da bi bili tuđi a odveć tuđi da nas ne svojataju, tu smo- između Ničega i Goreg, vazda u iščekivanju Godoa. Na našoj malenkosti se liječe tuđi kompleksi veličine. Preživjeli smo krstaške pohode Rima i Bizanta, turski zulum i harač, kugu i bolešćuge, ugarske pape i austrijske šiljate šljemove, i fašističku čizmu i komunističke manifeste. Preživjeli smo i opstali zarad naše plemenitosti, a ne radi zla koje nam se uporno čini i koje sami sebi često činimo. Jer, zlo je po svojoj prirodi destruktivno i ono ne može egzistirati mimo ljudskih pravila. Takva mu je nafaka, da nafake nema. I kada uništi sve, ne preostaje mu ništa drugo do da uništi sâmo sebe. To je fakt. Uvijek je lakše rušiti nego stvarati, jer tu ne treba mnogo pameti. Zlo nije kreativno. Ono je banalno i prosto kao gadna psovka. Samo se idiot može ponositi nečasnim činom, kao što se i budala diči svojim prostaklukom.
Budala može biti svako, a svaka budala na kraju obično ispadne idiot.
Eto, na Balkanu kao da se idioti serijski proizvode. Čip im je već genetski ugrađen, čuči i prebiva u njima i čeka na znak Velikog Brata. Onda se pojave vođe, najveći idioti među idiotima, nabiju onu džokersku kapuljaču misleći da je kruna, iz rukava historije izvuku usklične parole, i genetski čipovi masovnih budala prorade kao pod konac. Upravo tako nastane vrijeme u kome je sve naopačke, probude se vampiri žedni krvi, izađu na svjetlost iz svojih jazbina, do tada društveno marginalni, socijalno upitni i kulturno neprimjetni- i uzmu vlast u svoje ruke. Iznenadna moć razuzdane gomile sa oružjem u šakama je belaj koji niko pametan ne može kontrolisati. Primitivni i zaluđeni, oni reaguju samo na zov svog Velikog Brata. Ovakva kombinacija stvara rasulo, tu su svoji i tu se najbolje snalaze. A rasulo neumitno vodi u anarhiju, koja zauzvrat poništava sve prave ljudske vrijednosti i nalik je na ludnicu iz koje su doktori pobjegli glavom bez obzira. To je puč nad ljudskim razumom. Ljudi koji se vode porivima i nagonima nemaju ni savjesti ni logike pa, samim tim, ne znaju šta je kajanje niti imaju potrebu za analizom svojih nedijela.
To je bio ovaj zadnji rat u Bosni i Hercegovini, a ovo danas su njegove posljedice. I ćorav insan može to da vidi. Ako je insan. Kažem- insan, jer insan ne znači čovjek, nego ljudsko biće. I budala je čovjek. I idiot je čovjek. Razlika između čovjeka i ljudskog bića je upravo u tome što se čovjek vodi nagonima a ljudsko biće moralnom odgovornošću. Ljudsko biće je biće koje misli i živi po nekim moralnim normama i teži civilizovanim pravilima. A čovjek bez moralnih normi ne može održati na životu nijedno društvo, pa je tako bliži homoerektusu i još uvijek prolazi kroz evoluciju. Bȋće podrazumjeva bȋt, smisao, i kao takvo ono traži smisao, žudi da opravda svoj bitak kosmosu, a čovjek nije ništa više do životinje koja jede, spava, razmnožava se i bori se za opstanak. Svaka čast životinjama, one imaju opravdanje, ali ljudima koji su vođeni pukom egzistencijom jedini je izazov da obezvrijede sve što se razlikuje od njih. E da bi oni bivali veći, jači i važniji. Otuda, recimo, fašizam. A takav se čovjek ne razlikuje mnogo od majmuna. I tu opravdanja nema. Opet, svaka čast majmunima…
U Bosni se za čovjeka koji nema nikakvih ljudskih vrijednosti kaže da je hajvan. Hajvan ne zna šta je plemenitost, ne razumije umjetnost življenja, ne postavlja pitanja onima koji ga vode, nego se predaje, poslušno, da ga vuku za nos, baš kao psa na lancu. Oni su komforni u svojim omčama, jer se ne pitaju i ne razmišljaju. Budale i idioti nemaju morala pa tako ne podliježu ni odgovornošću. To je čovjek koji hoda uspravno, komunicira horizontalno i ima ličnu kartu. Ništa više. Hajvan obožava banalnosti, insan ih izbjegava. Hajvan se brine samo o sebi i njegova okupacija je uskogrudna, jer ga zanima samo ono što je on u gomili njegovih, dok se ljudsko biće zauzima i za gomilu i za čitavo čovječanstvo. Insan opravdava egzistenciju kolektiva istupajući iz njegove mase. Insanu je ljudskost glavni motiv življenja, a hajvanu je glavno zadovoljstvo popišati se na nečiji život. Na Balkanu su hajvani množina, a insani u mnoštvu uvijek su jedinke. Na žalost, to je tako. Jer, da nije, osnovna škola na Palama bi se danas zvala po ljudskom biću: Srđan Aleksić. Međutim, ona se zove- Srbija.  
U svakom zlu postoji bezbroj ružnih priča, ali u svakom zlu se nađe poneka plemenita duša koja razoruža smisao besmisla. Takvi, humani i nadljudski poduhvati dešavaju se u svakom zlu i svojim postojanjem ga obezvređuju. Dobra i poštena dijela pričaju sama za sebe. Ona su mimo bizarnih ideala mnoštva i nemaju se potrebe pravdati. Dobra dijela se bore za ideale koji opravdavaju ljudskost. Istupiti iz zaluđene mase je ono što nas, homosapiense, razlikuje od homoerektusa. Upravo radi toga postojimo- da bi opravdali svoju egzistenciju. To je jedini razlog zašto smo tu. I oni što se uzdaju u Boga, i oni što vjeruju Darvinu. Istupiti i učiniti pravu i moralnu stvar u času kolektivnog straha i beznađa je najuzvišeniji ljudski čin. U nedostatku ovakvih dijela, zlo nema kraja i čovječanstvo gubi svoj smisao, a jedini kraj mu je- samodestrukcija. Jer, čemu se nadati ako svi poludimo odobravajući ludilu da bude način kojim rješavamo sukobe?
I nakon ovog apsurdnog i sramnog rata, nakon toliko zla koje smo jedni drugima počinili, mi učimo našu djecu iz različitih udžbenika historije, ugrađujemo im čip, velika i moralna djela ignorišemo, sramne i jezive stvari ne nazivamo pravim imenom, zločince smatramo herojima… Ističemo zločine, pravdamo se njima, gnušamo se jedni drugih, tjeramo naša pokoljenja da se mrze! A pravi, istinski heroji, kao što je bio Srđan Aleksić- ostaju marginalni, bez prave i istinske počasti.
A to ne vodi u mir i suživot, nego nas priprema na rat i goni na mržnju.
I sutra će naša djeca u našim zločinima naći razlog, a u agresiji- način.
Tako to krene.
Mi ni mrtvima ne damo mira.
Mrtvi nam moraju biti opomena, a ne razlog uzajamnom istrebljivanju. Međutim, mi uporno i svojeglavo iskopavamo jedne, a zakopavamo druge. Ti novi svježi mrtvaci biće sutra naša djeca. Moja i tvoja. Naša djeca: Pero, Mladen, Ibro, Luka, Denis, Aco, Samir, Marko, Reuf, Zoran, Goran, Srđan…
Nijedna mati ne ispraća sa ponosom sinove u rat. Političari nas lažu, oni svoje sinove ne šalju u rat. To možemo pitati majke poginulih sinova.
Sve dok se u nastavama naše djece ne pođu isticati Srđani umjesto Mrđana, Srđan Aleksić će biti bezimeni heroj. Ali ipak heroj. E baš zato što je insan bio kada je stao među hajvane, poturio svoja leđa da bi spasio čovjeka. I zato izgubio glavu. Ali ne i dušu. Žrtvovao je svoj život za pravednu stvar, kao princ iz poučnih bajki… i nadživio samog sebe.
No, Srđan Aleksić je danas bezimen u bezimenom društvu, jer ovo bezimeno društvo slavi zvjerstva umjesto ljudskosti. Zato i jeste bezimeno. Zato i jeste bezakonito. Ignorišući velika djela malih ljudi, mi sataniziramo našu zajedničku historiju i božanstveni karakter pojedinaca, a dajemo božanstvenu formu našoj najgoroj sramoti. A zar ne bi bili i sami časniji da u svakom našem gradu živi ulica sa Srđanovim imenom? Pa da djeca pitaju svoje roditelje: “Ko je bio Srđan Aleksić?” I da se onda s ponosom ispriča Srđanova priča. Da se o njemu u udžbenicima uči, i da se škole zovu imenom njegovim…
To bi bilo pošteno, to bi značilo da ne želimo da naša djeca rastu u snobizmu svojih roditelja i da opet odlaze u neki apsurdni rat ginuti za sumnjive ciljeve pojedinaca i lažne interese historije…
Svi bi mi trebali da slavimo ono što se nekad zvalo Dobri Ljudi, Dobri Bošnjani. Svi bi trebali da se ponosimo Srđanom Aleksićem, da mu dižemo spomenike, i da njegovom tragedijom opominjemo buduće generacije. Svi bi mi trebali da slavimo našu dobrotu i našu plemenitost, jer su nas upravo ovi epiteti činili svojstvenim ljudima i davali snagu da se adaptiramo, da opstanemo, i da ne dozvolimo zlu da nas proguta… A Srđan Aleksić nam je pokazao i put i način, upalio nam je svijeću u najgušćem mraku.
Srđan Aleksić je bio Dobar Bošnjan i spadao je u one naše Dobre Ljude, insane, ljudska bića. Ništa više. I ništa manje. A to je mnogo! To je mnogo u našem poslijeratnom društvu gdje se samo muslimani zovu Bošnjacima, kao da Bošnjaci nisu postojali prije Turaka. To je mnogo u društvu koje sâmo sebe jede misleći da im je glava mimo repa. To je mnogo u društvu koje jedva da se može nazvati društvom. To je mnogo u društvu u kojem vladaju još uvijek hajvani koji su prouzrokovali i učinili svima nama ovo što jesu. Mnogo je to, ljudi- biti insan! Biti Dobar Bošnjan. Nepismeni ne znaju šta je to, ne tiče ih se. Njima je lako poturiti i poturice i vehabije. Njima je lako poturiti i Srpstvo i Ustaše. Hajvan ne razmišlja vazda, kao što rekoh. Nekad smo se dičili našim Bošnjaštvom, danas ga ili farbamo kao uskrsna jaja, ili ga se stidimo, ili ga omalovažavamo… No, bez obzira kako i šta, ono živi u nama, pojedincima. Ta, ljudska težnja da se ustane protiv nasilja, da se stane ispred tenka kao onaj mali Azijat iz klasičnih dokumentaraca, kao Švabo što je skrivao Židove u svom podrumu, kao bijelac što je prevodio crno roblje preko rijeke do slobode, tako je i Srđan istupio iz mase. A to nije mala stvar. Istupiti iz mase mogu samo oni uzvišeni, čisti i čestiti insani.
Srđan je svojim činom porazio sve naše podjele. I baš zato pripada svima nama. Da nas podsjeti na našu ljudskost, da nam ponudi plemenitost kao izlaz, da nam ukaže na našu zaboravljenu dobrotu. Zato je naš. I mi smo njegovi. Svaka druga klasifikacija je pogrešna. Svaka druga podjela je besmislena. Srđan je nadživio i sebe i nas, ovako bezorjentisane i zadojene sisom bezumlja. Umro je radi nas da bi živio s nama. I zato naše bosansko zlo treba što prije zatvoriti u karantin, zamandaliti ga i progutati ključ, kao u bajkama. Da se nikada ne ponovi. Ne dozvoliti mu da uništi sâmo sebi, i sve nas zajedno sa sobom…
I dok Srđan živi, mi još uvijek žvačemo sopstvenu smrt, pod jezik nam se zavukao njen gorak okus, okus samoubistva iz zasjede- paradoksa logičnog jedino na ovoj ukletoj zemlji. Umiremo, lažući se pobjedama koje nisu ništa do apsolutni porazi. Porazi nas, kao ljudi, porazi nas, kao insana. Porazi, jer smo svi, onako đuture, ispali hajvani. Poraženi smo, mrtvi smo. Malobrojni Srđani su jedini pobjednici u posljednjem ratu. U svakom ratu. A mi, Mrđani… Mi, Mrđani i dalje ratujemo, slavimo ratne zločince, izmišljamo historiju, uzdižemo stvari koji nemaju veze s nama, klanjamo se svecima kojih se ne tičemo, uzdižemo nacije kojima smo jedino bitni dok ginemo za njih…
I tako je to vjekovima, a dokle- na nama je.
Neka Ti je Vječna Slava i Hvala, prijatelju moj.
Elvis Hadžić Tonchy
27. januar 2011