>Mostar: Behar pod čizmom… (by Monija Radović & Teodor Radović)

Posted on January 27, 2011

0


>


O, spavači mostarski! Slušajte svete i posljednje riječi duha Mostarskog i zapamtite ih dobro – mi smo 3 grane jednog velikog stabla. Jednog ponositog starog hrasta slavenskog.
Vrijeme okupacije je postalo neizdrživo. Pljačkaju se duše kako starih Mostarskih građana tako i one nevine mlade haustorčadi, kao i onih što još u trbuhu spavaju. 


Hocemo li dočekati da Mostarom napokon behar procvate i da oberemo prvi plod koji donese taj bijeli mirisni snijeg? Čekati možemo do beskonačnosti, ali to se ne dešava. Nikada se samo od sebe neće ni desiti. Kome se inatimo svojom malodušnošću? Svojim okretanjem glave u stranu pred ovom kugom? Spuštanjem očiju pred masakrom kulture? Koliko dugo ćemo na sve načine rušiti i ubijati svoj grad iznova i iznova? Naša dojka hrani to dijete u bespuću a ono nosi breme samouništavanja i frivolnosti .Je li dosta malograđanstva? Kako nam nije jasno: Behar nad Mostarom trune. Behar su naša djeca,mi ,naši pradjedovi koji su se borili protiv fašizma i mržnje.Stada ograničenosti i pokorenih identiteta. 

Rekoh, vrijeme okupacije je postalo neizdrživo. Ponavlja vam duh mostarski da zapamtite dobro – Pljačkaju se duše kako starih mostarskih građana tako i one nevine i mlade haustorčadi, kao i onih što još u trbuhu spavaju. Blago nerođenoj djeci našoj! Barjak sramote se vijori na svakoj planini. Na svakom brdašcetu. Gori Neretva!!! Kamen šljunak postaje. Ljubav je gotovo uminula a sa njom i svaki tračak nade.Mi to nijemo gledamo, kao da se nama ne dešava. Kao da ne cijepaju utrobu našu, kao da naše ruke ne krvave zakovane za blatnjavu dasku sadašnjosti. A daska se nalazi na gusarskom brodu čije kormilo religiozne vođe drže. Njihovi gusari, zapjenušani mačeve drže i guraju nas preko daske, pravo u ralje ajkula budućnosti.

Popovi,sveštenici,hodže…patrijarsi broje ovce svoje!!! Recituju Sveta pisma unazad! Peru mozgove. Narod se predao pogrešnim idealima. Bezbožnici sa čistim imenom Božijim na usnama sopstvenim, prljavim od bezbožništva
Hej grane moje,grdne rane moje.Ne možete stesati one dvije koje vam smetaju, jer bez njih stablo nikada neće biti MOSTAR.


U svemu propadamo, osim u jednom: na vrhuncu smo moralne propasti. Mi, koji smo bili primjer da sve religije mogu skupa da žive. Da se čovjek mjeri po njegovim djelima a ne po religioznom opredjeljenju. Mi, koji smo slavili sve vjerske proslave skupa uz sevdalinke ,starogradske bisere, vina,ića i pića.Mi, koji smo bili primjer utopije. Mi, koji smu skupa slavili LJUBAV!!!

Da. Mi smo ti koji smo maltene sa žarom bolesnika zatrovanog mozga dozvolili rušenje integriteta nasih sopstvenih stavova. Dozvolili smo sodomiju religioznih fanatika.

U ime Boga,ruši,ubij,mrzi ,uništi LJUBAV. Davno je u starim spisima rečeno – da bi zlo pobijedilo, dovoljno je samo toliko da dobar čovjek ne učini ništa povodom toga. Naše nečinjenje, naše okrenute glave ispušteni pogledi…naša ignorantnost hrani bijes njihov koji raste i raste i raste..i poput planine se strmoglavljuje na našu valu. Na kotao naš brdima okružen. Na prokletu zemlju našu, krvlju natopljenom, još neosušenu.

Čudna je Hercegovačka zemlja. Tu jedino uspjeva biljka zvana indolentnost. Nije nam dogorilo do nokata, naprotiv. Nokti nam izgoriše davno. I noge sa njima nam izgoriše pa oslonca nemamo, rasuti po svijetu. Sa izgorjelim nogama usred lomače, sa glavom u oblacima nostalgije, sa trbuhom u zemlji u kojoj hljeb naš nasušni u znoju lica svoga zarađujemo. Sa dušom u Mostaru, raspuklog srca kao trešnja Alica…i uz sve to, sa rukama uvis pred bagrom i izgleda sa dovoljno želuca da uvrede njihove progutamo.

Pod ofanzivom smo njihovom, i primjenjuje se teško oružje visokog stepena podcjenjivanja i malicioznosti. Mostarci stoje dignutih ruka u vis. Uz to – i sa gaćama spuštenim do članaka!!!Kao kakvi ignorantni benevreci i golje. Klimamo potvrdno glavom i očima uperenim u prljavštinu spuštamo se na nivo imbecila. Mi smo žrtve silovanja sopstvene svijesti. 
Superiorno ,nacionalizam povlači sve konce i sa direktnim a ponekad diskretnim lažima tope nam um u mutnim vodama. mutnim kao kanalizacija grada. Mentalna rupa puna smrada. Bacaju kost među nas koji je poslušno glođemo dok nam krv ne propiša iz mesa vilica, kao i svakom dobro utreniranom psu! Duet religije i nacionalizma je postao himna praćena simfonijom.Zapjevajmo ovu himnu samo jednom sa prstom na čelu.
Da li vam zvuči logično? Ne! Nikada! Nama nikada. Mostarci smo, ponašajmo se kao Mostari. Onako kako su nas preci naši, čuvari grada učili. U gradu tolerancije,ljubavi ,ujedinjenosti i bratstva,behar više ne cvate već 19 godina,a svaki plod i ako se otme ,ucrvan izmigolji..Mnogo je vode prošlo ispod naših mostova a ipak nismo pokoreno dozvolili lažnim vizionarima da nas satiru.Probudimo se !!! Otmimo im ključeve grada koje su nam drsko ukrali onog dana kad malte padoše i kad bezumlje razum nadvlada. Svaki korak je mali, ali svaki je sudbonosan. Dižite gaće, Mostarci. Naš karakter je (bio) drugačiji. Naš duh je drugačiji.


Hej Mostarci jošte živi duh našeg Mostara…..

Posted in: naše priče