>Nostalgija by Monija Radović

Posted on January 25, 2011

0


>



Pohiti, droljo nevaspitana i zaražena.Ljubavnik ti može biti svako koga u svoje dvore zavedeš.
A zavodiš kao najveći švaler.Kasanova je genijalac, koji je to učio iz tvojih odvratnih i oholih samoživih činova.Pogani koja je spala sa 342 sprata ,hejjjjj čak 342 sprata.

Ma, ima ih toliko!!! Samo što niko ne gleda tako daleko.Gotovo niko, to jeste.Ima nas koji to primjerno radimo.Evo na šta me tjeraš! Na peksin jezik uličara.Trebam još i da se stidim sebe, radi sopstvene iskrenosti.Samo govorim ono što mnogi razmišljaju a ne kažu.Baš kao sto sam svome suprugu rekla: Pecam kao pecaroš u neplodnoj vodi. Znaš koje je to dangubljenje?! Eto toliko, da bi se moglo nazvati grijehom…što ustvari i jeste. Kada će ta voda da bude plodna kada je ispunjena krupnom i neprerađenom soli?! Badava i ja samo strpljivo čekam definicije i korektne riječi koje ni sama ne znam, jer moj riječnik je siromašan kao izbjegli Pakistanac u pustinji. Jer je moje razmišljanje ipak razdjeljeno kao kontinenti koji, kada bi se sastavili ,napravili bi gotovo savršenu sliku. Ali sve to …”kada bi”…

I idemo sa folklornim kolom. Dakle,lagano hvatam ritam,noge same plešu po staklu i ljuskama od jaja.Pazi da ne zgaziš neko, jer kada ih samelješ svojom nepreciznosti onda si debelo nastradao.

I tako to ide,u čarobnom krugu. Krugu Nostalgije i mene,mene i nostalgije.Ja gubim,ona je uvijek pobjednik.

Možda ipak iz stare navike.Analiziraj to.

Oh, Nostalgija ima tako prodoran zvuk kada se izmigolji iz gorkih usta.Kao loše vino koje si naručio u vrhunskom restranu poslije orgazmične večere.I onda na kraju,kap toga otrova ti poništi sva čula i sve ukuse.Nostalgija dođe nečujno,podvijenog repa,sa samo jednim ciljem.Ostvari se svaki put koliko god malo šanse da postoji za pobjedu.Prokleta je i usamljena.Kaže se “Misery loves company”,a ova drolja to voli vruće! Nekada me naljuti ta Nostalgija toliko da bih joj njušku volila da razbijem,ali kako??? Kako kada je uvijek jača od mene.Evo sada, primjera radi,nostalgična sam jako.Nedostaje mi dodir mog voljenog. Fale mi njegove vrele usne na mojima,nedostaju mi njegove nestašne ruke ispod majice i još mnogo kuda.Osjećam njegov vreli uzdah na mome vratu i miris njegove kože. Osjećam njegovu želju koja budi moju jos više.Nisam ni sigurna kako je to moguće,ali jeste, očito da jeste. Ahhhhh ujedala bih sada samu sebe a da ne govorim za svijet oko mene!!!

Prokleta je ova nostalgija, ali moram se pomiriti sa tim.Jer,svaki povjetarac nosi mi njegove ime.Nosi mi njegove poljupce.I prokleti mračni i hladni Beograd.

Pa i on sve to nosi.Briše naše tragove po nekim uskim nepoznatim ulicama.Da znaš Beograde,uzvratiću ti istim šamarom,jednom vec.Nisam osvetoljubiva po prirodi,ali nauči se sve kada je potrebno. Jer, ti mi držiš mog voljenog.Zgrabio si ga tako čvrsto i ne popustaš.I ti i nostalgija. Sa kojim pravom, molim lijepo?Nemate prava na to.

Nostalgija je tmurni oblak koji ispušta kisu boje meda, i isto tako ljepljivu.Na nju se skupljaju perja dušeka moje želje.Lijepe se i ostaju tako lelujajući kao šaš.

Volim te i nedostaješ mi užasno.Toliko da mi nanosi fizičku bol. Jer, ovom tijelu manjka jedna duša.Jer ti si mi dusa. Kako da to dvoje funkcioniše tako daleko jedno od drugoga?!

Naći ćemo način.Uvijek ga nađemo.Samo ne daj se nostalgiji previše.Ona je blesava i sebična…

Posted in: naše priče