>moja prva kaseta i prva ploča u životu….

Posted on January 10, 2011

0


>moja prva kaseta, koju pamtim, bila je “footloose” soundtrack (evo ovde naslovne pjesme, da se podsjetite), to je bilo za neki rođendan dok sam još bio “mali deca”. pošto je moj mozak oduvijek bio baza za skladištenje nekorisnih podataka, sjećam se da je kaseta imala žutu naljepnicu i da je izdata od strane slovenačke diskografske kuće “suzy”. tu sam kasetu vrtio i vrtio na nekom starom crnom kasetofonu. tad su još uvijek i dvokasetaši bili misaona imenica i daleka budućnost za socijalističku radničku klasu.
orila je carina od footlose-a! ou vi gadiken luz, fonluz, dista ćju vonbed šuz…to je bio moj tarzan english u vrijeme kad još nisam znao ni da “ćuna” može koristiti za druge stvari sem za “piškenje”.


prva kaseta koju sam lično kupio a da mi se urezala u sjećanje (mislim…lično – mama daj pare da kupim ovu kasetu) bio je album bijelog dugmeta sa tifom. taj album i dan danas rado slušam. kupio sam je u razvitku. možeš zamisliti moje sreće dok trčeći prelazim ulicu kod dječije biblioteke da što prije dođem do babe i dede (tad su se moji već preselili pa smo živjeli na aveniji) kako bih preslušao tifu, legendu. hm, zar upravo bregović, taj legendarni lopov, nije bio, uz Koju iz discipline kičme, jedan od prvih inovatora muzike s naših prostora? pediculis pubis je bila jedna od pionirskih rap stvari kod nas.


nekako u to vrijeme otkrivam pigetove ploče. pige je u stvari moj striko ali ga nikad nisam zvao striko, nego jednostavno po nadimku – pige. pige me i uveo u taj alternativni svijet, u nekom dječijem smislu. često me vodio na korzo gdje se okupljala njegova hipi raja…hah, ne sluteći da će mu se bratić za cirka desetak godina od tada, šišati na krestu i šarati pipsom po gradu “punk is not dead” i “hipici su pičke”🙂 …ah, sve se vraća, sve se plaća, zato mi je žena hipi, ili makar sebe definiše tako. o tempora, o mores🙂
ali, da se vratimo na ploče. jebo te, iz današnje perspektive, divim se svom tadašnjem dječijem muzičkom ukusu – od svih ploča u pigetovoj kolekciji, ja sam najviše zavolio david bowie- let’s dance, gang of four – solid gold (uh!) , police (koje danas ne volim) i mamojebenog balkanskog leonarda koena – miladina šobića  lično. dobro, dobro…nisam ni ja bez mrlje – koncert lepe brene na bijelom brijegu a čini mi se i miroslava ilića🙂 …zaluđivanje valentinom i sličnim bendovima u tom pred-tinejdž periodu itd itd. u principu, istovremeno sam slušao gang of four kod pigeta i odlazio sa starijom rajom na koncerte poput valentina u domu mladih (sa đanijem iz centra 2, momak s naočalama, par godina stariji od mene, volio bih znati šta je s njim danas. sjećam se, već je pušio i cigare nosio u tabakeri. talijanka na glavi i uvijek pun nekih priča o muzici. klasičan mostarski šminker u najavi, ali u pozitivnom smislu).


eh, a onda me uhvatio  punk. i ne pušta do današnjeg dana🙂 tada samo u muzičkom smislu, a danas je to više kao stav. sve revolucionarno u bilo kojoj grani umjetnosti ja zovem punk. frank zappa je punk. miles davis takođe. salvador dali i rene magritte naravno. jean michelle basquiat isto tako.  tiziano di sclavi sa svojim konceptom dylana doga kao neobičnog heroja sa antiherojskim karakteristikama, i ljudskim karakterom, u moru tadašnjih nepobjedivih strip junaka, od kapetana mikija, do supermena…sve je to punk, jer je prst u oko većini koja poštuje samo osrednjost. slovenački “buldožer” npr mi je veći punk od mase punk bendova..a tek josipa lisac! to je punk u onoj svojoj izvornoj formi – drugačiji sam od većine ne zato što po svaku cijenu želim to biti, kako bih se izdvojio od stada, nego zato što sam rođen izdvojen od stada.
tako da volim reći da nisam ja “otkrio” punk sa svojih 12, 13 godina…nego da je punk otkrio mene! preciznije, metaforički rečeno: punk mi dođe kao moja Monija – upoznaš se i nakon jako kratkog vremena jednostavno osjetiš da ste rođeni jedno za drugo. kako ja i Monija, tako i ja i Velež a naposletku- ja i punk.
taj prelaz od fascinacije punkom u muzičkom smislu do punkom kao stavom se možda najbolje ogleda u mojim herojima: kao klinac sam se najviše ložio na sida viciousa, ruku na srcu – drogiranu budalu iz sex pistols koja je pravila skandale a pritom nije imao ništa kvalitetno da ponudi kako u smislu muzičkog obrazovanja, tako i u smislu pogleda na život. umro je sa nepune 22, od heroina. nakon “sid vicious” faze dolazi ta, nazovimo je “intelektualno žedna” faza mog “punkovanja” koja traje do danas a koju obilježava jedan od najvećih “tihih genija”, široj javnosti nedovoljno poznat john lydon a.k.a. johnny rotten.
sjećam se punk sam počeo slušati kad je izašao psihomodo pop album “godina zmaja”. jako me privlačio taj zvuk, dok  mi nije sadašnja strina a tadašnja pigetova cura, maja, rekla da su oni kopija ramonesa. ehm…ovaj..kopija koga? daću ti ja kasete – reče maja – i dade mi neki ramones album, koliko se sjećam, bio je to “road to ruin”, i dvije kasete “story of the clash”. nakon toga upoznajem haruna, rođaka od goluba iz ženevskog dekreta, i armina spahića, koji mi presnimava kasetu sex pistols, za koju je moja majka kad je prvi put ušla u sobu dok sam slušao, rekla – šta je to, zvuči kao da se dvije mačke kolju🙂
ah, imala je ona još svojih bisera, tako mi je jednom, kad mi je takođe upala u sobu dok sam slušao napalm death (klikni ovde), krajnje ozbiljnim tonom rekla – gasi to, vidiš da ti kasetofon mota kasetu🙂


ah, tad sam ja već počeo da kupujem ploče, koje su mi nažalost ostale u mostaru. jedna od najmilijih ploča, za koju bih sad dobio pristojnu sumu od nekog kolekcionara, bila je uživo album punk benda anti nowhere league live in yugoslavia.


prvi cd koji sam lično kupio u životu, bio je bugarski pirat – cranberries: best of. tad je bilo ono vrijeme kad su diskovi bili bezobrazno skupi u odnosu na bugarske piratske diskove koji većinom tada nisu štampali albume, nego kompilacije. tako sam odmah posle cranberries uzeo i joe cocker best of. a mojoj sreći nije bilo kraja kad sam naišao na never mind the bollocks cd od sex pistols🙂


što se tiče svog prvog mp3 albuma koji sam skinuo, toga se stvarno ne mogu sjetiti🙂 elem, danas imam u kolekciji, što diskova, što mp3, cijele diskografije bendova koji me zanimaju, od pink floyd, hawkwind ili zappe do mars volta, tool ili the streets. što se tiče gore spomenutog johna lydona, mislim da sam sigurno najveći fan na balkanu a sudeći po nekim forumima koje pratim, ne vidim nikoga ni u svijetu ko je toliko opčinjen njegovim djelima (koja nisu samo muzička) i ko više prati njegove radove. smijem slobodno reći da ne poznajem nikoga čak ni virtuelno ko ima veću kolekciju sex pistols  i public image limited (drugog lydonovog benda, nakon SP)bootleg albuma, snimaka proba, live nastupa itd…ili veću kolekciju lydonovih fotki od kojih su neke prilično raritetne…ili veću kolekciju video snimaka koncerata intervjua. uz to i skenirane novinske intervjue i članke, gostovanja na radio emisijama, knjige o punku i o lydonu posebno, itd. nešto skinuto s interneta a nešto kupljeno tako da se bukvalno ali bukvalno odvajalo od usta, da bi se kupilo. nisam ona vrsta opsesivnog fana koji skuplja trzalice ili znojne peškire sa koncerata omiljenih bendova, ali sav video i audio format plus članke jednostavno moram imati na bilo koji način🙂


eto, ovaj tekst je i za mene svojevrstan vremeplov, ređale su se pred mojim očima slike svega ovde opisanog, od footloose žute kasete preko sjećanja kako ležim u pigetovoj sobi i slušam gang of four, učenja engleskog jezika sa omota ploče bowiea (modern love, moja prva pjesma koju sam naučio na engleskom i preveo sam, uz pomoć riječnika. satima su trajale moje muke🙂 ). znam da i vi imate slična sjećanja, ja evo svoja podijelih sa vama i drago mi je ako je ikoga to natjeralo makar na tren da se vrati u dane kad je kupovao svoju prvu kasetu ili ploču…punk is not dead. ne može ni umrijeti dok sam ja živ, barem…